Nemam pojma kakve je i koje ciljeve, ako uopće, Mac DeMarco postavio pred sebe i svoju muzičku karijeru, možda mu je sama pomisao na to da se njegovo plinkanje po žicama i riječima može smatrati karijerom potpuno odbojna ili još i više smiješna, možda mu je statusna faza u kojoj se ovih dana nalazi previše ili, zašto ne, premalo, ali mislim da smijem procijeniti kako se ovaj kanadski pretendent trenutačno osjeća prilično dobro. Gotovo pa univerzalna prihvaćenost njegovih prošlogodišnjih ploča ove se sezone nadogradila i dalekim prekomorskim svirkama koje uključuju i nastupanja u nekim tamo Hrvatskama, od kojih se u ovoj jedinoj pravoj, našoj Hrvatskoj preksinoć u Kinu Grič okupilo nekoliko stotina (oko kaže barem za trećinu više od nastupa Chucka Propheta na istome mjestu, ako ne i više) izrazito dobronamjernih i rasplesanih fanova, tako da su se čak i stražnji redovi gibali u ritmu Macovih pjesama. Spoje li se takve eksterne okolnosti s ionako skakutavim pjesmicama – daljnjim rođakinjama onih Vampire Weekenda, ali kojima si starci nisu mogli priuštiti apliciranja na elitne fakultete te posljedično buđenje interesa za druge kulture – a koje stoje u pogonu Macova rada, onda nije uopće čudno što je ovaj koncert bio jedan od najveselijih indie-pop koncerata koje smo u Zagrebu doživjeli u posljednje vrijeme. Ponuda ovogodišnjega omiljenoga Žednog uha možda jest nešto tanja po pitanju indieja i mekših gitara, no Mac se već pri samom početku pobrinuo da deficit broja nastupa nadoknadi neobuzdanim prštanjem same svirke.

Međutim, prisjećanje na kućna preslušavanja Macovih radova pomalo će poljuljati uvjerenost u slavlje veselja i njegovih posljedica zadobivenu u Griču, jer se elegancija gitarskih dionica često izmigolji i prema ponešto melankoličnijem krajoliku. Susret sveden samo na tekstove, lišen zvučne pratnje, mnoge bi pjesme pročitao kao nešto što bi u tmurnije vode poveo i manje vješt kormilar od Marka Kozeleka, koji bi to mogao učiniti i s hitovima Pitbulla ili PSY-a. Pretpostavljam da je upravo zbog toga Mac DeMarco na brojnim mjestima, makar blagonaklono, proglašavan svojevrsnim simpatičnim prevarantom, a kolegica Andrea ga je u svojoj recenziji čak bila nazvala i bleferom. Mojemu dosadašnjem razumijevanju i slaganju s većinom napisanog u subotu se ipak prepriječio koncert, na kojem mi je postalo jasno da Mac sve što radi radi potpuno iskren, samo što, kao i svatko od nas, svoje osjećaje naprosto nije sposoban nivelirati u jednu ravninu. Zašto bi, doduše, i htio? Pišući pjesme, piše ih iz kojega god motivacijskog spektra pojedinog trenutka, od zavođenja cure do truljenja u suburbiji, te se one mogu zaustaviti na bilo kojoj točki od ushita do zazora, pri čemu se meni osobno čini kako one svoj put češće završavaju na, uvjetno rečeno, mračnijoj polovici. Ali, kad pjesma krene u muzičko oblikovanje, a posebno u stadij studijskog snimanja, iz Maca i njegovih suradnika jednostavno proviruje iskonska sreća sviranja, umjetničkog izražavanja osobnosti kroz instrumente. Koncerti su, tako, logična finalna instanca pjesme kao dokaza postojanja lijepog, a to jednostavno moramo proslaviti, zar ne?

Uživo se Mac zato u svojem jednosatnom repertoaru – da nije bilo pauza zbog tehničkih problema i nešto dodatnih pizdarijica koncert bi trajao još bombastičnijih pedesetak minuta – oslonio na najefektnije komade, izostavivši ovih nekoliko kvalitativnih crnih rupa s albuma, kao i pjesme koje ipak nije mogao prevesti na prevladavajući ton koncerta. Ušavši u dvoranu taman prilikom privođenja prve pjesme kraju, nisam skužio je li bila riječ o sjajnoj 'Cooking Up Something Good', ali mislim da ne bi bilo smisla da je nisu uopće svirali. O propustu nisam imao previše prilike zdvajati jer su se super stvari izmjenjivale jedna za drugom – od 'The Stars Keep On Calling My Name' preko 'Ode To Viceroy' do 'Baby's Wearing Blue Jeans' – mada ne i kao na tvorničkoj traci, jer se razgaljena četvorka na stejdžu za moj ukus prečesto zamarala nebitnim pojedinostima, kao i bubnjarevim rođendanom. I jedan 'Happy Birthday' je bio viška, dva su bila iritirajuća. Sličnu reakciju izazvao mi je i zajebantski muso-jam medley pri kraju regularnog dijela programa, jer su pjesme Metallice i Toola (ili je to bio Muse, ta dva benda uvijek miješam?) nešto čijim se nepoznavanjem dičim. Momci se u divljini ipak nisu zadržali previše, jer je natuknuto s 'Takin Care Of Business' (čini se kako su se nakon foršpana 'The Watch' BTO razotkrili novijoj generaciji kulera) bilo potvrđeno epskim singalongom Neilove 'Unknown Legend', u kojoj se Macovom bendu pridružila i drugarska svita otvarača Seana Nicholasa Savagea, kojeg sam nažalost propustio. Jebiga, jeftin sam i to ne poričem, uz Younga mogu sve oprostiti.

Samo što koliko god jeftin bio ja sam, Macov je bend svaku pjesmu ipak svirao kao da je svatko od nazočnih u publici posljednja osoba koju moraju impresionirati prije zaslužene nagrade. Zato me navedena odugovlačenja između pjesama i nisu razjarila kako to inače znaju; naprosto je nemoguće da čekanje na, recimo, 'Rock And Roll Night Club' ili fenomenalnu 'Freaking Out The Neighborhood' zasjeni samo sviranje tih pjesama, koje su jangle-glamu studijskih verzija ostale vjerne istodobno ih malčice očvrsnuvši za potrebe živog nastupa. Nominalno lijeni slackerski klinci, Mac i pajdaši su se u nekoliko navrata prepustili i primordijalnom instinktu razoružavajućeg bučanja pri krajevima pjesama, što je bila egzibicija koju je znatno lakše poduprijeti od lagano bljutavog jazzyranja. Dirljivu 'My Kind Of Woman' Vrana je opisao kao nešto od čega bi U2 napravili svjetski hit, a mene je više podsjetila na nekakav match-made-in-'70s-heaven Stevea Millera kao vokala Steely Dan. Uprava je ta pjesma na neki način najavila onu ekskurziju po većim i manjim klasicima, nastavljenu terasastim pozdravom 'Still Together' i na bisu odsviranom 'I'm A Man', kao stvorenom za špicu nekoga zaboravljenog filma New Hollywooda. Bešavnim, instinktivnim spajanjem više na indie-pop naslonjenog prvog dijela svirke s naizgled više retro stiliziranjem drugog, Mac DeMarco je pokazao kako mu se umješno supostavljanje (ne samo) tih dvaju pristupa na njegovim pločama nije naprosto dogodilo sretnim stjecajem okolnosti, nego da itekako dobro zna što radi, što želi i kako to postići. Ali se pritom i predobro zabavlja a da bi ga pretjerano brinuli povremeni promašaji, jer je pogodaka, a kakav je svakako bio i preksinoćni koncert, znatno više.