Nije to bio koncert kojeg sam očekivao. Kao što sam rekao u recenziji novog EP-a "Goodnight, Civilization", ovo su neki novi Zu. Stari prijatelji koje niste vidjeli godinama, na prvi vam pogled izgledaju isto, no onda počnete primjećivati promjene. I ne izgledaju vam skroz dobro.

Prvo i prvo, koncert je bio prekratak. Trajanje od 50 minuta ne mogu opravdati ni uobičajenim isprikama poput “strašno su intenzivni pa ne mogu dulje izdržati” s obzirom na to da smo se u Zagrebu nagledali njihovih daleko sadržajnijih nastupa. Ne, rekao bih da je glavni razlog skraćenog programa neuvježbanost i neusviranost. Ovo im je tek drugi koncert na povratničkoj turneji, a novi bubnjar Gabe Serbian očito još nije naučio dovoljno pjesama pa je čak i za odsvirane konstantno konzultirao bilješke. U Serbianu leži i moja najveća zamjerka prema trenutnom izdanju Zua. Nekako sam uvijek tvrdio da su Luca T. Mai i Massimo Pupillo najbitniji u bendu, s njihovim karakterističnim distorziranim i moćnim zvukovima bariton-saksofona i bas-gitare, a da ulogu Jacopa Battaglije može preuzeti bilo koji vješti bubnjar. Bio sam u krivu. Serbian je neupitno vješt, ali mu i kronično nedostaje džezerskog senzibiliteta i džezerskih fora koje je Battaglia ugrađivao u svoj stil. Pretvrd je i prekrut, svira kao da je i dalje u grindcore bendu (vidi The Locust) i jednostavno se ne uklapa u Zu. Barem trenutno. Najviše se to osjetilo kod starih stvari koje su, s bubnjarske strane, postale monotonije te su sada lišene finesa i prijelaza koje je izvodio Battaglia, lišene elemenata za koje postanete svjesni da vam fale onog trenutka kad ih više nema. Odjednom su te starije pjesme postale užurbanije, kao da je Serbian preživčan i kao da konstantno gura Maija i Pupilla prema naprijed, često u krivim trenutcima, pa se dogodi i poneko ispadanje iz ritma. Najbolji primjer za to je popularna “Ostia” čija jučerašnja izvedba jednostavno nije bila ni do koljena izvedbama koje smo ranije imali priliku pogledati i poslušati (uživo i na snimkama). Ali osjećam da problem nije samo u bubnjaru. Mai i Pupillo prže moćno kao i uvijek, gušt ih je promatrati dok sviraju, no svejedno je u nastupu izostao prijenos energije od benda ka publici koji je za mene uvijek bio jedno od glavnih obilježja benda. Od Zua se očekuje da pomete i razbije publiku što se ovoga puta događalo na mahove, dok je izvedba uglavnom bila ispunjena samo vakuumom i zbilja glasnim zvukom. Barem sam to ja tako doživio. Nažalost, njihov najslabiji nastup u Zagrebu.

Sve u svemu, tugica. Imam osjećaj da su nam Zu ostali dužni za jedan pravi, opaki nastup. Uopće ne sumnjam da će nas uskoro ponovno posjetiti, uigraniji i s više kemije u svirci te da će se Serbian s vremenom bolje uklopiti u bend. Dajmo im tog vremena.