Koliku razliku čini publika? Da, bend je taj koji svira, a My Buddy Moose to rade odlično; i pjesme su te koje se sviraju, a njihove su prekrasne, ali dodatno pogonsko gorivo u žile članova benda mogu uliti tek iskreno zainteresirani posjetitelji, da ne spominjem sinoćnjih više nego nekoliko ljutih fanatika pristiglih iz Rijeke i Novog Sada. My Buddy Moose su nakon splitske u subotu, pretpremijeru materijala skladanog za nadolazeći treći album (već sam debelo nestrpljiv) sinoć odradili i u malom pogonu Tvornice. Nije se prostor prekrcao do pucanja, ali nakon pomalo otužne splitske atmosfere, u kojoj se sva reakcija nazočnih svela na dostatno pristojno pljeskanje po završecima pjesama, bilo mi je izrazito drago novom koncertu omiljenog benda prisustvovati u okruženju koje više priliči rokenrolu, dakle i bendu samom, uz ljude koji pjesme znaju i pjevaju. Zato Jasminovi bubnjevi jesu malo više ljuljali pod nogama, zato Prikine solaže jesu bile slikovitije i bliže rubu, zato si Pišta jest smio bez krzmanja dopustiti kulerski zataknuti duvan za ključeve žica na basu, zato se Benčić jest nekoliko puta spustio na koljena usred gitarskih dvoboja. Nije nebitno. Bendu to ne smije biti startni cilj, ali mora biti simbiotski element koji izvlači one rezerve do kojih se drukčije ne može stići.

U Splitu iskušana set lista sinoć je ponovljena gotovo do potpunog preklapanja, fasovala je samo "Awakening", Doug Sahm je ustupio mjestu Rokyju Ericksonu, a glavnom dijelu programa pridodan je i zasluženi bis na kojem sam - eto zašto treba ići na sve koncerte bendova koje voliš! - potpuno neočekivano doživio i još jednu repertoarnu premijeru, završnu fantastičnu obradu "Dead Flowers". Da se ne ponavljam previše i time vas davim, prišapnut ću da je Emir, oduševljen "Shine Shine Shine" i "Love Love Love", spomenuo kako bi bio pravi potez da se bend pozove kao predgrupa za Wilco, s čime se ne slažem baš u potpunosti. Najviše zbog toga što bih onda bio manje uzbuđen zbog zvijezda večeri, nešto manje s obzirom na to da su novi materijali benda vraćanje jednostavnijem rock'n'rollu kakav jednako koliko od Grama Parsonsa preuzima i od Buddyja Hollyja. Kod prvih tonova "Fucking Boring" (to je ona koja se dosad najavljivala kao "The Blues"), koje kao da su zajedno isklesali Guy Kyser i Curt Kirkwood, Dražen me pogledao onim oduševljenim sluđenim pogledom, da bismo obojica ponovno zaključili kako je to to. Dalje i bolje nema, a stignu li godine ozbiljnije pratnju Neila Younga (njega neće, on je besmrtan), dida bi se mogao zajebati previdi li My Buddy Moose kao najbolju moguću prateću bandu.

U svojim novim pjesmama, što najbolje ilustriraju "Lack Of Imagination" i "Traveler", My Buddy Moose su uspjeli uhvatiti one vječne i vječno plodne akorde koji te odmah u prvom slušanju zagrle i ne puštaju, i ne možeš se prestati čuditi kako ih nitko prije nije kombinirao na tako efektan način. Nije da nije, mnogo njih jest, samo što su svi među njima bili pravi maheri, koji i na uskom prostoru pronalaze dovoljno širine i raznolikosti. Kao klasicisti, My Buddy Moose znaju da im ograničenja ponekad i idu u prilog, a poštivanje pravila se slaže i s buntovničkim rockom. Zatraži li pjesma steel gitaru, kao što se to odvažila učiniti "She Knows Everything", bend će u goste pozvati Dinka iz The Bambi Molesters, koji ju je rasplakao kao da ga doma nije bilo tri dana. Mene na bendovu koncertu nije bilo četiri i već su mi bili počeli nedostajati. Najbolji (hrvatski) bend. Set lista: If You Don't Know - Bad Day - Shine Shine Shine - Something To Cry About - Streets - Love Love Love - Girl - She Knows Everything - I Know I've Gotta Stop - Scary Feeling - Fucking Boring - Lack Of Imagination - Finally - Music - Ocean - Traveler - nova pjesma - The Ghost Of A Smile - Starry Eyes - Waiting Around To Die - BIS: Heartbreak Hotel - Can't Hardly Wait - Over And Over - Dead Flowers

Foto: Dražen Smaranduj