U pojedinim krugovima alterljubaca u kojima se krećem, sljedeće priznanje bi moglo odjeknuti kao blasfemija, ali meni su Hanson Brothers osjetno draži od Nomeansno. Jebiga, melodični zajebantski punk-rock oduvijek je spadao u red mojih voljenih žanrova, a progresivni jazzy-štaveć-funk-core-bla vrlo rijetko. Nomeansno sam u počecima prijelaza dječačke zainteresiranosti za muziku u luđačku fanatičnost od starijih i iskusnijih preuzeo i slušao kao obaveznu lektiru, tim prihvatljiviju što ostatak ponude nije bio previše širok, pa sam tih dana pažnju poklanjao manje-više svemu što sam mogao nabaviti. Postoje i pjesme i albumi benda koje volim, ali da mi netko danas, u zamišljenom eksperimentu, prvi put pusti bilo koje tri pjesme Nomeansno i bilo koje tri pjesme njihove hokejske rodbine, i da samo na osnovi toga moram odabrati jedan bend, a zauvijek se odreći drugog, bez imalo krzmanja bih odabrao Hanson Brothers. Koje, za razliku od Nomeansno, igrom slučaja, obaveza i koječega drugog, do sinoć još uvijek nisam bio slušao uživo, pa sam baš s radošću pohitao u mali pogon Tvornice, moj, s obzirom na frekvenciju odlazaka od nekoliko puta tjedno, novi dnevni (zapravo, večernji) boravak.

Zbog čekanja kviznih rezultata propustio sam minimalno polovicu nastupa predgrupe Invasives, ali mi je onih nekoliko pjesama koje sam uhvatio ime benda čvrsto zapisalo u mentalni podsjetnik za nabavku i eventualno gledanje, pojave li se nekad u Attacku ili negdje slično. Prilično samosvojan melodični punk koji sviraju zapravo uopće nije teško pretpostaviti donekle sličnoj stvari koju već godinama do savršenstva bruse Hanson Brothers, ali u svjetovima muzike i sporta emocionalni se prioriteti uvijek nekako iskristaliziraju. Jasno je da danas braća na ledu klupskih pozornica ne kližu ubitačno brzo kao nekad. Da, sjajne se, zabavne i poletne pjesme sviraju energično i odrješito; bend svoje uloge mačo hokejaša igra taman onako da ne zasmeta svirci; i dok sviraju, teško je barem na tren s lica ukloniti bezbrižni smiješak. Međutim, također mi se bilo nemoguće oteti dojmu kako su isti ovi ljudi nekad, čak i ne toliko davno, sve to mogli otprašiti duplo uvjerljivije. Hokej ne poznajem toliko da mogu ispaliti točnu analogiju, pa ću se okoristiti najmilijom kraljicom igara – koncert Hanson Brothersa je kao gledanje Stevea Nasha ili Jasona Kidda u organiziranju napada svojih momčadi. Koliko god su već godina naprtili na leđa, nitko drugi to ne bi mogao raditi bolje od njih, ali dugogodišnji poklonici ne mogu prestati žaliti za onim što su upravo njih dvojica radila prije četiri ili pet godina.

Sve se to kolebanje na vagi na stranu pobjede prevali dvama ključnim utezima. Prvi je činjenica kako se sam bend uopće ne shvaća ozbiljno, koliko god ozbiljno i predano tragao za zabavom koju onda velikodušno dijeli publici, koje se sinoć nakupilo upravo onoliko da klub bude pun, ali ne nesnosno krcat. Drugi je instinktivna radost koja me sinoć oblijevala kod prepoznavanja prvih tonova svih tih savršenih glupavih pjesama s triju praznično razigranih albuma. Podjednako zahvaćajući u svaki od njih, Hanson Brothers su sinoć još jednom potvrdili kako su početnu fascinaciju Ramonesima do danas već doista transformirali u još jedan, gotovo pa jednako inspirativan, kalup melodičnog punk-rocka. Set lista (regularni dio je potpuno točan, za bis nisam siguran jer zapisano nisam sejvao pa sam ga ovdje prenio po sjećanju): Total Goombah! – The Hockey Song – 100 + 10% – Tranquil – Not For Mary Lou – Stick Boy – A Night Without You – Third Man In – Rink Rat – Lovesick – Let's Go Out Tonight – We're Brewing – Sabrina – Comatose – nova pjesma – I've Been There – No Emotion – Jack Off – Bad – 1. BIS: Duke It Out – Everything I Wanted – Danielle (She Don't Care About Hockey) – 2. BIS: You Can't Hide The Heino