Mislio sam, prije koncerta, da ću se u izvještaju o nastupu Zua moći jednostavno referencirati na nedavne tekstove koje sam o njima pisao. Ta što je više ostalo za reći? S obzirom na prošlogodišnje iskustvo slušanja benda u istoj formaciji, mislio sam da je sve unaprijed jasno. Pokazalo se da sam još jednom pogriješio kada je riječ o ovom novom Zuu.

Naime, Zu su nas zasuli energijom kakvu od njih nisam doživio od davnih, davnih nastupa. Istinu zbori Massimo Pupillo kada u intervjuu kaže da se osjećaju entuzijastičnima kao na početku karijere. Sjećanja na relativno mlaki prošlogodišnji koncert uništena su već prvim taktovima “The Unseen War”. Da budem izravan i ne okolišam previše - zgazili su! Novi materijal uživo zvuči još moćnije i zlije, uglavnom zahvaljujući izraženijem saksofonu i distorziranom basu kojeg možete i osjetiti, u utrobi i među ušima, a ne samo čuti. Usred tog kaosa kojeg stvaraju Pupillo basom i elektroničkim efektima te Luca T. Mai bariton-saksofonom kojeg sada koristi na raznolike načine, nalazi se Gabe Serbian sa svojim životinjskim, luđačkim, prosto nevjerojatnim bubnjanjem. Da, nije to ni približno isti stil koji njeguje Jacopo Battaglia, ali ovaj novi Zu definitivno zahtijeva drukčije bubnjanje i žudi za brutalnom razbijačinom. Povlačim zato sve negativno što sam ikad rekao ili napisao o Serbianu.

U odnosu na turneju koju su svirali nedugo nakon ponovnog okupljanja, sasvim je jasno da je Zu tek sada profunkcionirao i prodisao punim plućima. Kao što sam već napisao u intervjuu i recenziji, ovo je definitivno neki mračniji, izravniji Zu, bliži šamanizmu negoli sekularnom, iščašenom jazz-rocku kakvog su ranije prakticirali. Starije stvari zvuče kao obrade, uvrnuto deformirane. Zbog toga se stvara čudna superpozicija očekivanja koja proizlaze iz poznavanja materijala i sto puta odslušanih fraza s jedne strane te novih, sirovijih aranžmana s druge. Može djelovati dezorijentirajuće na prvu, ali kada prihvatite da zaista ne slušate isti, poznati bend i kada se svemu tome prepustite - ubija. Pa koga onda briga što je zvuk je bio “pinkicu lošiji” (S. S., podatci poznati redakciji) negoli prethodni put? Gurnuta prema “naprijed”, svijetla i stravično glasna zvučna slika vjerojatno je namjerno iskrivljena kako bi se dočarale slične produkcijske vrijednosti s “Cortar Toda”. No u ukupnom kasapljenju takvi detalji brzo se zaboravljaju.

Uz svu pozornost i koncentriranost na doživljavanje talijanskog trija, nekako su mi KK Null na gitari i Tatsuya Yoshida na bubnjevima, odnosno Zeni Geva, pali u drugi plan. Naravno, Zeni Geva je bend koji ne prihvaća bivstvovanje u drugom planu. Nastup koji je započeo uz tehničke probleme (tako što je KK Nullu netko pružio kišobran) i pucanjem žice na gitari, zapravo je pokazao duo u vrhunskoj formi. Dok je njegov kolega mijenao žicu, Yoshida nas je počastio solističkom točkom koja kao da je ispala iz Ruins Alone knjižice po formuli shizofreno, iskričavo bubnjanje + zvukovi s matrice. Još smo jednom tako svjedočili demonstraciji magije Tatsuye Yoshide, jednog od najboljih živućih bubnjara (bez hiperbola). Njega bi samoga ionako mogli slušati i gledati satima. No uz dodatak sumanutog pjevanja i masne KK Nullove gitare, elektroničkih efekata i (često obilnih) začina s matrice, dobivamo karakteristični, dugovječni i abrazivni zvuk japanskog noisea. Prokišnjavajući KSET i klimatizacija koja nije bogznašto pomagala u suzbijanju nesnosne vrućine nisu omela dvojicu samuraja u borbi s progresivnim noiseom. Eto, to je sukus večeri. Odlično, ali mrvicu manje intenzivno od Zua. Šteta što je i “ludim Japancima” ipak nakon nekog vremena postalo prevruće pa je koncert skraćen za desetak ili više planiranih minuta. Šteta jer ono što smo čuli bilo je izvedeno savršeno i moćno. Nisu nas razočarali.

Uvodni nastup sastava Sudoku Killer Caterine Palazzi započeo je u 20.30 pred, pogađate, praznim KSET-om. Svega dvadesetak posjetitelja imalo je zato priliku poslušati kratki set čvrstog, nadahnutog jazz-rocka prožetog nojzerskim trenutcima i improvizacijama. Nije takvih trenutaka bilo previše budući da je cijela izvedba trajala svega 25 minuta, ali pokazali su puno talenta i veliki potencijal zasad mladog benda s nedavno izdanim debijem. Iako su počeli u grču i sramežljivo, do kraja seta opustili su se i ostavili nas u zebnji za “još barem jednom stvari”.

Scheda di valutazione: Caterina Palazzi Sudoku Killer: 7.5/10 ~ Zu: 9.5/10 ~ Zeni Geva: 9/10 ~ vrućina i zagušljivost: 1/10 ~ ZEZ: neprocjenjivo.

Foto: Danilo Giungato