...svi pucamo od miline, i na tebe svi mislimo, kad idemo gde se gine, pjesmica je koju su u jednoj davnoj epizodi Taličnog Toma pjevušili pripadnici irskog odreda američke vojske, epizodi koja je iznimno dobro kotirala u krugovima zaljubljenika u romane u mojoj ulici.

Još kao mulca, grafit u mojemu splitskom kvartu podučio me ideološkome svetom trojstvu navijačko-pankerske supkulture: Dalmatia – Ireland – Jamaica. Nešto godina poslije, iz prve sam ruke spoznao kako i zagrebački usporedni kružoci štuju slične vrijednosti, a ni sam se, kao fan The Poguesa, nisam snebivao nad romantičnim snatrenjem o katoličkoj utopiji u kojem nas i (iseljenih) Iraca petnajst miljona i pivamo i pijemo i jebemo mater ugnjetavačima. Neću detaljnije analizirati činjenicu kako u mojem rodnom Splitu status opresora često dodjeljujemo opakom Zagrebu, u kojem se, s druge strane, neki drugi ljudi također lože na iste priče, samo uz drukčiju podjelu uloga. Nije bitno. Neću ni sam sebi stvarati košmarni kaos u glavi podsjećanjem na šizofrenu istodobnost veličanja umjetnika koji svoje teme i motive crpe iz katoličkih naslijeđa i tradicije te oštrog protivljenja svemu što ti isti naslijeđe i tradicija predstavljaju u mojem stvarnom životu. Ostavimo to za neku drugu prigodu. Jer stvarnost i istina nekad ne idu ruku pod ruku, a muzika mi ionako često služi za mirenje želja i mogućnosti, jave i snova, mudrog analiziranja i instinktivnog reagiranja. Nekada tu aktivnost prakticiram zatvorenih očiju, uranjajući u spokoj koji stvara staložen bend na pozornici. Sinoć, isto sam u Tvornici radio u zagrljaju frajera s drugog ramena, pijanog vražićka koji mi je ionako bolno grlo planirao raščetvoriti deranjem, dok smo zajedno izvikivali udarne refrene gomile pjesama sjajnih Dropkick Murphys.

Iako je među publikom koja muziku prati barem nešto malo više od imanja CMC-a ili nekakvog radija u pozadini bilo gotovo konsenzusom predviđeno kako će najatraktivniji koncert prvog dijela sezone biti konačan dolazak grupe Wilco, osobno mogu bez ustezanja dodati kako nisam bio siguran kojem sam se više veselio. Oba benda volim jako, ni jednome nisam najodaniji fan. Oba su krenula iz relativno jasno omeđenog pod-žanra da bi se do danas prometnuli u imena koja nešto znače i inertnijoj mainstream publici. I oba kod nas samo naizgled dolaze u vrijeme kada su njihovi najveći vrhunci iza njih ("Summerteeth" i "Blackout"), mada bih ja rekao kako dolaze u najbolje moguće vrijeme, jer je njihov status i dalje neupitan, a katalog koji su kroz dvadesetak godina izgradili itekako izdašan i pogodan za koncertno veselje. A u toj kategoriji teško da se može napraviti više od potpunog wham-bam-thank-ya-mam derneka koji su, činilo se isključivo hardcore fanovima, nakrcana Tvornica i Dropkick Murphysi pružili jedni drugima. Još uvijek bivajući u redu za garderobu kad su se dvoranom zaorili prvi zvuci uvodne "Your Spirit's Alive", mislio sam kako će mi trebati neko vrijeme da se prešaltam u slavljenički film u grotlu, ali kada se na vrhuncu startnog bloka, među kojima su se isticale "Time To Go" i "Hang 'Em High", zapalila i bengalka, dodatnog zagrijavanja nije mi trebalo. Ipak sam ja iz Splita, iz solidnoga torcidaškoga kvarta, u kojem se paljenje bengalke kao izraz potpunog oduševljenja prenosi s koljena na koljeno. Također, ipak sam ja iz dobre obitelji i dobre gimnazije, pa konkretnu aktivnost ipak nadoknađujem unutarnjim obećanjima samom sebi da ću to prvi put zapravo napraviti kada u grad dođu The Gaslight Anthem.

Ovako, nije mi puno smetalo ni što su navedenu bengalku kresnuli, očito je, viđeniji Boysi, što mi je nešto poslije potvrdio i njihov Matko Šutalo – smetao mi je jedino strah kako bi pepeo ili proliveno pivo mogli zaprljati i pokvariti moje skupocjene mobitele, pa set listu u njih nisam upisivao. U njoj je bilo svega, od danas već kultnih favorita tipa "Barroom Hero" ili nagarene verzije "Amazing Grace", koji su celtic-punk tamo na prijelazu desetljeća bili pretvorili u najvreliju robu na pankerskom tržištu, do odličnih novih priloga himničkom opusu kao što su "Cruel" ili "Going Out In Style". Izostanak pjevača Ala Barra možda je i bio objašnjen tijekom tih uvodnih nekoliko minuta koje sam pročamio za garderobom, ali se nipošto nije odrazio na uvjerljivost svirke i priređeni raspašoj. Basist i osnivač Ken Casey zamijenio ga je na najbolji mogući način, a dobar dio vokalnih dionica ionako je preuzela raspomamljena publika, plačući, recimo, "Fields Of Athenry", kao da svatko od prisutnih u prezimenu ima barem još jedno o i jedan apostrof na početku. Uz moju omiljenu "Peg O' My Heart" razmišljao sam kako bi doista bio red ove godine otići na hodočašće Springsteenu, koji sudjeluje u njezinoj studijskoj verziji, ali onda sam se vrlo brzo prisjetio kako se neki novac mora uštedjeti za The Afghan Whigs, a i upravo sam – as I write – nazvan i upitan za kumstvo od jednog dragog prijatelja, pa tko zna... Bossa sam već ionako vidio triput.

Međutim, vratimo se na mjesto pravih događaja, gdje Murphysi –  između svakih nekoliko pjesama ohrabrivani karakterističnim navijanjem publike – upravo naglasak s žešćeg rokenrola prebacuju na pjesme u kojima se irski korijeni vide još jasnije, od kojih mi "Johnny, I Hardly Knew Ya" sinoć zvuči najbolje. Superkul stvar kod Murphysa jest upravo ta što su obje temeljne struje njihovog identiteta potpuno otvorene surađivanju, pa je tako u rokerskijim brojevima uvijek prisutna dobrodošla doza vječne irske melankolije, dok se stvarima koje više naginju folku ne dopušta zapadanje u klišeizirano rekreiranje ustaljenih pravila. Punk plus folk, a zapravo jedna od najpoletnijih varijanti modernog rocka, zarobljena u blue-collar budnice "Worker's Song", "The State Of Massachusetts" i "I'm Shipping Up To Boston" – kaže legenda Pećanac da je upravo za vrijeme izvođenja ove posljednje na pozornici završila i zastava Mamiću, odlazi!, što pokazuje kako Murphysi doista jesu bend za sve životne prilike, postajući najnovije utjelovljenje davne Bossove želje (nije se Bruce ni na bendovu albumu niti u mojem tekstu pojavio slučajno!) o koncertu kao, istovremeno, političkom skupu, raspojasanom tulumu, cirkusu, karminama, kulturnom recitalu (dobro, ovo sad...) i čemu sve ne. Zadržavam si jedino pravo na uvjerenje kako su zastavu sa sobom donijeli Splićani, borci protiv korupcije u HNS-u. Kada je sav osigurani znoj iscurio, kada su se mišići već počeli pitati kada će ih vlasnici poslati na zasluženi odmor, malu pauzu od benda smo dobili uz romantičnu "Kiss Me, I'm Shitfaced", uz očekivanu invaziju cura na stejdž. Skuživši da me glas još uvijek nije skroz izdao, iako je na svirku i došao napuknut, otpjevao sam je do kraja, otpraćen u noć s "Boys On The Docks". Možda se razmaženima i naviklima na uglađene nastupe samo 90 minuta (jedan bis) svirke može učiniti prekratkim, ali ja snage više nisam imao. Tko zna kako je bilo majstorima u šutki? Sjajno, kako drukčije?