Nastup Orena Ambarchija na prvoj večeri 16. izdanja festivala “Žedno uho” trajao je 35 minuta. Taman. Dovoljno da taj sada već legendarni australski gitarist-eksperimentator odradi jedan vrlo dobar set kojim je demonstrirao sve ono po čemu je postao poznat na snimkama s pet milijuna (većinom kvalitetnih) samostalnih albuma i suradnji, a ipak bez prelaženja granice zamornosti koju ovakva muzika može prouzročiti prilikom slušanja uživo.

Ambarchi gitaru koristi krajnje nekonvencionalno, kao generator zvukova koje obično ne povezujemo s tim instrumentom pa ih zatim gura u razne efekte i pedale, kirurški precizne i sofisticirane mašine za mljevenje soničnog mesa. Sintetizirajući i nižući tako sljedove zvukova, stvara dojam djelovanja u protoelektroničkom, ambivalentnom svijetu. Reverbirani riff u loopu poslužit će kao eksplicitna ritmička pozadina, iako implicitnog ritma u ovoj glazbi ima i kod najapstraktnijih ambijentalnih pasaža, neki drugi efekt glumit će modulirajuću trzalicu… Od ambijentale preko dronea do nojza, Ambarchijev zvuk pulsira i podjednako ispunjava osjetilni i onaj drugi, neopipljivi prostor. Na papiru zapisano evocira nešto teško i naporno za upijanje i shvaćanje, u praksi to takvim nije niti u jednom trenutku. Nijansirane melodije, ma koliko suptilne bile, i spomenuti podsvjesni ritmovi uvijek love za uši, izvlače misli i vuku ih za sobom. Dovoljno da se stvori moment koji će vas zanjihati i u trenutku najapstraktnije buke. Dovoljno da ipak poželimo još desetak minute svirke.

Koncept Žednog uha uvijek je uključivao spajanje nespojivih izvođača iste večeri pa smo tako nakon Orena Ambarchija imali priliku slušati žanrovski dijametralno suprotne, naše gore listove iz benda Franz Kafka Ensemble. Bend sastavljen od cijenjenih i često viđenih hrvatskih glazbenika (Damir Prica Capri Kafka na saksofonu, Igor Pavlica na trubi, Ivan Marincel na trombonu, Roko Crnić na basu, Franjo Glušac na gitari i Bruno Vidović Vorberger na bubnjevima) svira nešto što se dade prilično uredno pokriti kaputom progresivnog jazz-rocka. Uz čvrste, nekomplicirane rokerske pozadine i usmjerene, uglavnom umjerene puhače, skladbe koje izvode često zvuče kao mrvicu energičnije i eklektičnije posvete velikanima jazz-rock uz tek poneki izlet prema jazzcoreu kroz slobodnije, ne baš pretjerano uspješne freak out segmente puhača. Kao da su članovi sastava proveli mjesece slušajući Get the Blessing, Avant Garden i Acoustic Ladyland. Pravocrtni i s dosta igranja na sigurno, bend je pokazao znakove potpune opuštenosti tek na posljednjoj stvari koja je, iako uz neizmjenjeni osjećaj ovisnosti o strukturnoj uokvirenosti, pokazala jednu ukupno malo hrabriju viziju. Trenutke nekoherentnosti i možebitne izgubljenosti opravdat ćemo prilično lošom zvučnom slikom koja je utopila puhače, a u prvi plan stavila bas i bubnjeve. Solidan nastup.

Nakon 45 minuta svirke Franz Kafka Ensemblea uslijedio je kraj prve večeri novog izdanja Žednog uha koje kao da je još jednom mutiralo, a možda i regresiralo. Selekciji nadolazećih izvođača ne može se osporiti suvremenost, ali… Možda su nas samo razmazili neki drugi zagrebački ciklusi. Ocjena prvog dana festivala: dobar.