Tek je treći dan Žednog uha ove godine donio nešto i za one koji ne vide smisao u glazbi bez (distorziranih) gitara, nešto za one kojima je ostatak programa festivala potpuno promašen. Jesu li na kraju Wovenhand opravdali status nositelja rokerskog spasenja u moru elektronike?

Prije negoli odgovorim na to pitanje, treba se osvrnuti na još jedan izvrstan nastup našeg Matije, odnosno The Marshmallow Notebooksa. Oprostit ćete mi što kažem “naš”, ali na Pot listi čovjek maltene ima status malog božanstva. Upravo ću zato biti kratak. Sve je o njegovoj glazbi ovdje već napisano i obrađeno stotinu puta, rječitije nego što bih ja to mogao učiniti u ovom trenutku. Matija je odradio još jedan intimni, samostalni nastup, s dozom dječačkog, nevinog humora, nastup ispunjen toplinom koja se opirala ogromnom i hladnom prostoru Jedinstva. Je li uopće moguće ne voljeti The Marshmallow Notebooks i njegovu glazbu?

Nakon tog snovitog i osjećajnog uvoda u večer, krenulo je masiranje bubrega. Da, da, Wovenhand su sada masni i opaki. Značajno promijenivši svoj stil posljednjih godina, uspjeli su zadržati određenu svježinu na albumima, ali su pritom izgubili nešto misticizma koji ih je okruživao. Nema više folkerskih, sporijih pjesama, nasljeđe 16 Horsepower ostavljeno je u prošlosti. Sada se samo prži, kako na posljednjem, vrlo dobrom albumu, tako i uživo. Zapravo, posebno uživo. Sjećam da mi se prijateljica prije 6 godina, nakon nastupa Wovenhanda u atriju &TD-a, žalila da to što je čula, njihov žestoki i vrlo rokerski nastup, teško može povezati sa zvukom Wovenhanda koji je poznavala s albuma. Već su se tada dakle naslućivale promjene koje su danas ostvarene u potpunosti. Danas su i na albumima žestoki, a nastupi uživo ulaze u teritorij čistog hard i arena rocka. David Eugene Edwards i dalje je iznimno karizmatičan, i dalje brije na duhovnost i p(r)ogonjen je ortodoksnom vizijom kršćanstva, i dalje se pravi propovjednikom, ali u svemu tome mi je bilo nekako teško uživati, a još teže u to se uživjeti tijekom jučerašnjeg koncerta. Uz svu ritualnost i Edwardsovu teatralnost u izvedbi, meni je nedostajalo neke stvarne energije i dubljeg smisla ili barem trunke nijansiranosti. Mutni zvuk, instrumenti koji kao da su bili izgubljeni u miksu te Edwardsov vokal koji je lebdio nad dvoranom (namjerno?), dodatno su pojačali dojam jednoličnosti i manjka dinamike u svirci. Dečki divljaju na stejdžu, a zvuk ravan. Gledam bend koji mi je inače super, praše “Good Shepherd”, jednu od himničnijih pjesama s novog albuma, a ne osjećam ama baš ništa. Šteta, čini mi se da bi ovaj bend mogao zvučati apsolutno moćno uživo, no opet i iznova uspijevaju zeznuti stvar. Za pravu katarzu i zanesenost trebat će pričekati ponovni dolazak jedinog istinskog propovjednika, gospodina Gire.

Blago razočaran nastupom Wovenhanda, ostala mi je nada da će koncertnu večer izvući Gudrun Gut, ta veteranka i legendarna umjetnica berlinske scene elektroničke glazbe. O, kako li ju je samo izvukla. Četrdesetak minuta koncentriranog, industrijaliziranog elektropopa s primjesama techna i syntha, s tvrdim beatovima i njenim recitiranjem/pjevanjem na njemačkom. Opaka elektronika i njemački jezik, bolja kombinacija od jagoda sa šlagom. Bez previše komunikacije s publikom osim tijekom samih izvedbi pjesama, uspjela je do kraja koncerta dignuti atmosferu u polovično popunjenoj Močvari materijalom koji je uglavnom dolazio s njenog posljednjeg albuma “Wildlife”. Jedan od najboljih nastupa na festivalu. Nazovite je još jednom “diletanticom”, hajde!

Sve što je lijepo, kratko traje. Ostali su nam još Ben Frost i Forest Swords. Nadam se da će nam oni pružiti kvalitetni nastavak putovanja koji je, nakon slabijeg nastupa Wovenhanda, započela Gudrun Gut. Neka bude elektro, neka se pleše!