Početak petnaestog izdanja Žednog uha protekao je u, za mene barem, pomalo nostalgičnim tonovima. Vratili su nam se, nakon dvanaest godina, DKV Trio, festival se ponovno smjestio u Teatar &TD (zaboravivši lutanja po za ovaj festival neprimjerenim prostorima), a i cjelokupni koncept festivala diše nekim novim životom i atmosferom koja evocira nikad prežaljeni N. O. Jazz. Općenito, laganim odmakom od formule snažno oslonjene na indie i hip glazbenike, a prigrljivanjem eksperimentalno-elektroničkog programa ekipe iz MaMe, festival je postao relevantniji nego što je to bio unatrag mnogo godina. Ravnodušnost prema izvođačima proteklih nekoliko izdanja odjednom je zamijenila samo jedna misao: “Uh, ovo moram sve čuti!”.

Čast da otvori ovogodišnje izdanje festivala dobio je australski skladatelj i elektronički glazbenik Lawrence English. Kakvo je samo to otvaranje bilo! Tijekom seta koji je trajao nekih 45 minuta, prezentiran nam je većinom materijal s nadolazećeg albuma, materijal koji čini eksperimentalna ambijentalna glazba s puno utjecaja noisea i dronea. English previše ne okoliša, njegovi su crescendoi relativno kratki, a najviše vremena zadržava se na bučnim, snažnim i užurbanim zvučnim platoima kojima često dominiraju basevi. Glazba je dijelom ostvarena korištenjem snimaka iz prirode (tzv. soundscapes) koji se javljaju u više ili manje izobličenim varijantama: u jednom trenutku prepoznat ćete zvuk kiše na gradskoj ulici, u sljedećem će se ti zvukovi do te mjere distorzirati da ćete pomisliti da su sintetizirani. Teško je doživljaj te glazbe, podjednako njenu auditivnu i fizičku dimenziju, prenijeti na papir. Što se problema izvođenja ambijentalne glazbe uživo tiče, problema zvanog “monotonost”, English ga izbjegava korištenjem pulsirajućih, konstantno prisutnih ritmova kojima zadržava pozornost slušatelja i značajno doprinosi dinamici skladbi. Lako se, jako lako, izgubiti u ovoj glazbi. Sve u svemu, odličan nastup.

Nakon Englisha uslijedilo je putovanje na drugi kraj spektra eksperimentalnog i avangardnog, do zemlje free jazza i improvizacija. Naši sad već dobri stari prijatelji, saksofonist Ken Vandermark, bubnjar Hamid Drake i basist Kent Kessler predstavili su nam se još jednom kroz DKV Trio. U njihov je nastup, sastavljen od dvije dugačke (po pola sata) i dvije kraće skladbe (po 5-10 minuta), ugurano svakakvih stilova, od swinga do funka, s puno za free jazz čudnog groovea, a sve je to zaokruženo iznimnom energičnošću glazbenika. Posebno je čudesan Hamid Drake koji izgleda kao poletni div nježnoga srca i zapravo čini ovaj trio tako posebnim. Taj Drakeov pristup mutira Vandermarkove i Kesslerove fraze pa oni zvuče radikalno drukčije u usporedbi s onim što bismo od njih očekivali poznavajući njihove ostale projekte. Zabavnost i vrckavost koncerta možemo zahvaliti upravo tim njihovim neobičnim promjenama sviračkih paradigmi te činjenici da su pjesme DKV Trija skladane, s čvrstim osloncem i s niti vodiljom oko koje trio plete svoje ritmičke i melodijske improvizacijske mreže. Postojanje te centralne, čvrste točke rezultira jednim od melodičnijih i prijemčivijih projekata ove trojice glazbenika. Na kraju, tko kaže da nema interesa za free jazz u Zagrebu? Gotovo puna velika dvorana &TD-a, razgaljena publika i ovacije pokazuju da to nije baš tako.

Treći bend večeri i treći muzički stil koji nema previše veze s prethodna dva nastupa. To je taj dobri, stari duh Žednog uha! Kao protuteža eksperimentalnosti i improvizacijama koje smo slušali do tog trenutka, Zagrepčani Chui (Toni Starešinić na klavijaturama i elektroničkim efektima, Vojkan Jocić na saksofonu, Janko Novoselić na bubnjevima) predstavili su se sa svojom prilično jasno definiranom fuzijom funka i jazza. Njihova glazba podsjeća na izvođače poput The Moteta, Shawna Lanea ili kultnih Headhuntersa. Zanimljiviji u energičnijim prijelazima u kojima je u prvom planu saksofon, mrvicu izgubljeni dok klavijaturama i bubnjevima istražuju psihodelična zvukovna prostranstva, ipak su održali krajnje korektan i ugodan nastup koji je nažalost do kraja odslušao manji broj ljudi. Šteta, jer to što sviraju, sviraju na vrlo visokoj razini.

Završio je tek prvi dan festivala, ja sam već u potpunosti zadovoljan, a čeka nas još mnogo genijalne glazbe. IT LIVES! ŽEDNO UHO LIVES!