Drugi dan Žednog uha nastavio se u elektroničko-eksperimentalnom tonu. Lawrence English udvostručio je broj nastupa na ovogodišnjem izdanju, Hauschki je to bio prvi izlet u Hrvatsku, a William Basinski vratio se, kako je i sam rekao, nakon previše godina (sedam). Bio je to još jedan dobar festivalski dan na osvježenom Žednom uhu, dan obilježen nastupima na granici performansa i koncerta, ali ipak i dan koji je bio nešto slabiji u odnosu na prvi.

No počelo je zapravo nečim što ću već sada, s tek polovicom festivala iza nas, nazvati najupečatljivijim i najspecifičnijim nastupom na festivalu. Pokazalo se da dvije izvedbe istog umjetnika u dva dana ne moraju nužno implicirati i nepotrebnu ekstravaganciju, barem kada je u pitanju netko kalibra Lawrencea Englisha. Ako je prvi njegov set bio sazdan od konkretnije, bučnije ambijentale, ovaj se pokazao potpunim inverzom te paradigme. Najvećim dijelom oslonjen na principe i metode field recordinga i soundscapea, English je pripremio svojevrsnu odu i sažetu monografiju posvećenu životu u Veloj Luci. Koliko se god svojim sentišima trudili, svi Oliveri svijeta ne mogu toj temi pristupiti tako uvjerljivo i upečatljivo. Njegova kompozicija “Approaching Nothing” svojevrsni je remake rada “Presque rien” (1967.-1970.) Luca Ferrarija koji je upravo dokumentirao odvijanje jednog jutra u Veloj Luci. English toj izvornoj ideji pristupa s puno poštovanja i ljubavi, naglašavajući pritom sličnosti i razlike života na istom mjestu u razmaku od pedesetak godina. Bitnu ulogu u Englishevoj viziji ima mehanizacija, užurbanost i buka modernoga života, elementi kojih gotovo da nije bilo dok je Ferrari pripremao svoje snimke. Lawrence English te novopronađene elemente i njihove zvukove koristi kao sredstvo naglih prekida, kao instrument kojim iznenada ruši seosku idilu te kao sredstvo tranzicije i poveznicu onih slika koje su ostale nepromijenjene u vremenu. Slike koje možemo uvijek prepoznati kao idealiziranu, pitoresknu viziju života na otoku. Opet se javlja i taj karakteristični, skriveni ciklički ritam koji prenose cvrčci, ljudski govor, dječja dreka… Opirući se nekim pretpostavkama svojstvenima musique concrète, Englishevo djelo, baš poput Ferrarijeva predloška, postaje čistokrvnom ambijentalnom glazbom stvorenom gotovo isključivo zvukovima iz prirode. Ti su zvukovi samo blago modificirani, a njihove mutacije i manipulacije ostaju skrivene do trenutka kada se slože u veće slike. Tada osjetite da neki detalj ne pripada u ostatak zvučne kulise, koncentrirate se na njega, a on vas odvede do sljedeće slike. Upravo tim spajanjem i slaganjem zvukova, njihovim ponavljanjem i preslagivanjem, English oplemenjuje izvorni rad u dovoljnoj mjeri da mu se ne može prigovoriti da naprosto ponavlja iste, već prožvakane ideje. Dapače, jer Englishov je glazbeni pečat primjetan i snažan, vrlo intiman i pomalo sjetan. Da bi izvedba bila na granici savršenstva, pomogli su i lokacija i ambijent u kojima je koncert (ili “performans” ako ne možete prihvatiti da je riječ o glazbi) održan. Ležanje na podu u polumraku dvorane SEK, okoliš u dvorištu SC-a, prolasci vlakova, zelenilo biljaka i glasanje životinja, sve je to doprinijelo da ljudima koji se uspjeli ufurati bude jednostavno divno tijekom tih četrdesetak minuta. Utisci i dojmovi koje smo ponijeli s koncerta ostat će s nama i puno, puno dulje.

Za razliku od složenosti i avangardnosti demonstrirane na prvom koncertu dana, Hauschka (ili Volker Bertelmann) nam je ponudio razvodnjenu, ali korektnu izvedbu. Ovako to izgleda: na pozornici su samo Hauschka i klavir, klavir je pripremljen i okićen korištenjem različitih predmeta (od novčića do loptica za stolni tenis), klavir snima kamera i slika se projicira na platno iznad pozornice. Dok Hauschka svira, pozornost publike usmjerena je na sve te predmete koji se miču i stvaraju zvuk u klaviru. Rezultat toga je da vam se može učiniti, površno gledano, da svjedočite nečemu što je izuzetno razigrano, fascinantno i simpatično. Gledate te predmete, loptice skaču po klaviru, def titra nad žicama, divite se kako su predmeti pažljivo postavljeni da bi se dobili željeni zvukovi. A onda shvatite da je to ujedno i najveći Hauschkin problem. Naime, njegovoj glazbi nedostaje mesa. Jer kad maknete sve ove elemente koji samo mijenjaju percepciju načina stvaranja glazbe, a na kvalitetu samog materijala nikako ne utječu, ne ostaje bogznašto. Riječ je o ni po čemu posebnim, pitkim skladbama za klavir koje ritmički i melodijski vuku korijene iz elektroničke glazbe (ambijentalne, IDM-a, etc.). U ovom slučaju, medij kojim se prenose misli i ideje postaje bitniji od samog sadržaja, još gore, postaje ključni dio doživljaja. U tome nešto ne štima. Uzmite te iste skladbe, izvedite ih u nekoj konvencionalnijoj formi (puni bend ili sintetizirani zvukovi, svejedno) i magija odjednom nestaje. Ostaju samo jednostavne, relativno isprazne skladbe. Dodatno, Hauschka lagano “vara” samoga sebe i publiku pribjegavanjem elektroničkim efektima kako bi pokrio sve željene zvukove koje, čini se, ne uspijeva proizvesti svojim klavirom. Ništa protiv takvog pristupa nemam, ali time se dodatno umanjuje vrijednost onog elementa koji bi trebao biti najzanimljiviji, tj. gubi se smisao efekta bend-u-jednom-čovjeku. Naravno, samo na najgorim koncertima nije moguće pronaći i nešto pozitivno, a ova je solidna izvedba ipak uključivala i neke svijetle trenutke koji su se uglavnom događali kada bi si Hauschka dopustio igranje kakvom zanimljivom harmonijom ili složenijom progresijom. S obzirom na reakcije brojne publike, moguće je da sam ja bio jedini kojemu sve ovo baš i nije sjelo.

Za kraj večeri i otpravljivanje publike u san, pobrinuo se William Basinski sa svojim hardkoraškim ambijentalnim pristupom. Riječ je o punokrvnoj ambijentalnoj elektroničkoj glazbi koja ne nudi ništa iznenađujuće. Ali je, da se razumijemo, izvrsna! Čovjek je legenda, jedan od rodonačelnika žanra i ništa drugo osim izvrsnog, rutiniranog nastupa nismo ni mogli očekivati. Basinski je održao relativno kratki nastup (35 minuta cca.) što je s obzirom na prirodu glazbe zapravo sasvim OK. Dosad neobjavljena skladba (koliko ja znam?) koju je izveo mijenja se strašno sporo pa je ponekad teško zadržati koncentraciju. Kada vam se učini da se “ništa ne događa” i kada vam misli nakratko odlutaju, odjednom vas zatekne brdo promjena čije nastajanje jednostavno niste primijetili. Takav je to zvuk, pedantan i strpljiv, raskošan i neobično lijep. Nije sramota ni ako ste malo zaspali. Jedini je problem bio taj što je nekima i 35 minuta umirujuće, omamljujuće glazbe bilo previše za izdržati pa su vođeni živcima napuštali dvoranu i nama ostalima uništavali uronjenost u glazbu. Podmažite ta vrata!

Drugi je dan, a posebno Hauschkin koncert privukao nevjerojatno i neočekivano puno ljudi što, ako mene pitate, još jednom potvrđuje da ovakav malo smioniji, malo manje ziheraški koncept festivala itekako funkcionira i da nije usmjeren samo na frikove i entuzijaste. Two down, two to go.