Ne sjećam se kad je i je li uopće Žedno uho tijekom svojih četrnaest izdanja zatvoreno na ovako eksplozivan i uvjerljiv način. Ben Frost, ljudi moji, Ben Frost…

… jednostavno je rasturio. Što god da ste očekivali prije dolaska u Močvaru, čak i ako ste već slušali njegov odlični novi album “A U R O R A” ili ako ste prije koncerta čuli priče s tonske probe, nisam siguran da ste se mogli pripremiti na stvarnu razornost Frostova zvuka. Reći će neki da je bilo nepotrebno glasno i biti potpuno u krivu. Ta glasnoća i ta fizička prisutnost glazbe koju osjećate u glavi i u kostima su, zapravo, ključni elementi nastupa. Glazba vas prožima, okružuje i ispunjava, svugdje je: oko vas i u vama. Frostov brutalni, ali minimalistički spoj noisea, dronea i techna ostvaren sintetiziranim zvukovima, sampleovima “živih” instrumenata i distorziranom gitarom izbija zrak iz pluća. Vizualni aspekt ostvaren korištenjem stroboskopa, neonskih lampi i gustog dima, s Frostom izgubljenim u siluetama i sjenama, dodatno katalizira intenzitet i fizikalnost iskustva. Ono što je na albumima odlična pjesma, uživo postaje transcendentni doživljaj. Taj osjećaj neizbježnosti i sveprisutnosti može djelovati pomalo zastrašujuće i tjeskobno u prvi tren, ali kad mu se prepustite… uf, euforija i infantilni osjećaj povezanosti sa svemirom. Osjećaj koji će biti poznat onima koji su gledali “Enter the Void” Gaspara Noéa. Iako Ben Frost kao glazbenik djeluje već niz godina i izdao je popriličan broj album i EP-eva, mislim da nas pravi hype oko njega tek čeka. Jer izdavanje albuma na poznatoj i priznatoj etiketi “Mute” gotovo je garancija skore univerzalne prepoznatljivosti (neka osmica na Pitchforku isto ne škodi). Zaslužio je čovjek. Najbolji koncert 15. Žednog uha, bez puno dvojbi. Ne samo to, nego i najbolji koncert koji sam uopće odslušao… ne, doživio (!) ove godine.

Kako uopće izaći na pozornicu nakon što je prethodni izvođač odradio tako nevjerojatan set? Čini mi se da je upravo zato početak koncerta Forest Swordsa, odnosno liverpulskog multimedijskog umjetnika Matthewa Barnesa uz pratnju basista Jamesa (ako sam točno ulovio ime), bio nešto suzdržaniji i sterilniji. Publika se jednostavno nije stigla oporaviti. Ali u trenutku kada su zatitrali prvi taktovi eterične “Ljoss”, već je veliki dio Močvare bio rasplesan pa je koncert napokon krenuo kako treba. Krenuo i stigao do ocjene “odličan”, relativnoj kratkoći unatoč. “Engravings”, novi Barnesov album, dobro je prihvatila i kritika (taj je već dobio osmicu na Pitchforku) i publika pa ne čudi što su i u Močvari posjetitelji s odobravanjem dočekivali sve pjesme s tog albuma. Nemaju svi tu privilegiju da netom objavljeno izdanje, ono koje se u tom trenutku tek promovira, bude dočekano tako pozitivno. Pjesme su, inače, izvedene s minimalnim izmjenama u odnosu na materijal s ploče. Dok je na albumima Forest Swords sinonim za spoj duba, psihodelije, plesne glazbe i onog nekog faktora koji ću nazvati “liverpulštinom”, uživo zbog prisutnosti bas-gitare dominiraju stilski obrisi duba. Jako dobar nastup, ali ipak nije dosegnuo katarzičnost ni moć Bena Frosta.

Ako gledamo nekakav prosjek kvalitete po večerima, ovo je bio jedini dan festivala koji nije imao slabijeg trenutka. Od izvanzemaljskog Bena Frosta, preko odličnog Forest Swordsa do fino pogođenog izbora glazbe u režiji ekipe iz ŽIVE MUZIKE. Palac gore za super završetak super izdanja Žednog uha. Nadam se da će se suradnja Petra Milata, odnosno ekipe iz mi2/MaMe sa Žednim uhom nastaviti i sljedeće godine jer donosi dobre stvari svim uključenim stranama. Prvo, koncerti poput onih Lawrencea Englisha dopiru do šire publike pa umjesto 15 ljudi (MSU prije nekoliko godina) njegove nastupe prati puno veći broj ljudi. Razmislite o tome, natiskani ljudi u maloj dvorani SEK, nešto što skoro pa možemo okarakterizirati “gužvom”, pažljivo upijaju koncert obilježen soundscapeovima. Drugo, Žedno uho značajno je profitiralo dodatnim otvaranjem (kažem dodatnim, jer uvijek je bilo nekog koketiranja) prema elektroničkim formama. Naime, ako izbacite izvođače koji su dovedeni u suradnji s MaMom, pojedini dani postaju malo šuplji (khm, Wovenhand, khm). Konačno, publika je dobila priliku slušati neke elektroničke glazbenike i umjetnike koji su ili već legende u svojim poljima ili će to uskoro postati.

Eto, hvala svima uključenima, vidimo se dogodine…

P. S. Daniel Avery, Vatican Shadow, Factory Floor, Tobacco… just sayin’.