Barem dok ne doznamo jesu li The Moody Brooders još uvijek aktivan bend ili tek najneočekivaniji kratkotrajni blip na radaru ljubitelja slatkih gitara, a možda i tada, Benchwarmers su bez ikakve dvojbe najbolji novi, a lako moguće i novi najbolji hrvatski bend. I to je jedino što je doista bitno napomenuti i, imate li uopće ikakvo povjerenje u moje sudove, a nemate vremena proučavati donje baljezganje, u što je isplativo vjerovati, pritom lako zanemarujući trivijalije kao što su povremene preduge pauze između pjesama ili činjenicu kako Tomek naprosto ima manje upečatljiv vokal od Vatroslava, pa nebaždareni na specifičnosti naše muzike tijekom njih mogu imati problema s predanošću i koncentracijom. Sve su to, zapravo, tek nemušti pokušaji da se prikažem ozbiljnijim, objektivnijim izvjestiteljem od onoga splitskoga gimnazijalca koji je vremenskim strojem superdivnih melodija iz ostavštine Lemonheadsa i hrskavih pop-punk gitarijada Superchunka i The Weakerthansa i u petak u KSETu pristigao u svoju budućnost, a moju sadašnjost i prošlost istodobno, te se još jednom potpuno rastopio. Je li previše nakon samo tri bendova koncerta (četiri, ako računamo i embrionalni nastup The How You Doin's), od kojih na jednom nisam bio ali svejedno znam da je moralo biti najbolje, tvrditi gore ispaljene smjelosti? Možda, ako na njima niste bili, ali ja jesam.

Već sam pisao o tome kako je retro-prizvuk Benchwarmersa zapravo ljubav prema univerzalno i svevremeno svježem i spasonosnom gitarskom popu u kojem ima dovoljno mjesta za sve važne stvari nečijeg života, što ovaj bend i koristi da bi njihove pjesme na kraju polusatnog seta i ostavile kumulativan dojam zaokruženosti trenutka. Zvukom i ugođajem ujednačene koliko to izgleda mogu biti samo pjesme friško oformljene grupe koja je vrlo precizno odredila presjek pojedinačnih afiniteta svojih članova – iako, teško da je većih odstupanja i nesuglasica uopće i moglo biti – stvari Benchwarmersa toliko logično i lako teku jedna iz druge da zbog toga i jesam primijetio kako je šteta što se u rijetkim navratima štimanje žica i pripremanje za sljedeću za moj ukus oteglo za koju nijansu predugo. Od dvojice autora, odnosno od dvojice pjevača za koje onda pretpostavljam i da su autori pjesama koje pjevaju, Vatroslav ima ponešto sunčanije pjesme i efektniji glas, ali i Tomekovo pomalo zamagljeno pjevanje sasvim lijepo pripada ovome više lo-fi kraju repertoara, koji sam kroz njegove tri kraće divotice doživio i kao tragove britanske scene, za razliku od klasičnoga angloameričkog college-rocka kolege s drugog kraja pozornice.

Bendovi koje sam ovaj put spomenuo kao putokaze jesu itekako prisutni u bendovu krvotoku, ali možda ih se i ne bih prisjetio, odnosno odlučio baš za njih kao smjernice, da svojim pjesmama bend u petak nije pridodao i obradu 'Aside' The Weakerthans, čijeg se imena u prvi mah nisam uspio sjetiti, što me muči iz dva razloga. Jedan je očit rast senilnosti, a drugi mogućnost da na nekome budućem koncertu Vatroslav ne potegne neku pjesmu koju neću prepoznati, što bi se moglo negativno odraziti na moj indie-cred. A vjerujte da je to još uvijek vrlo važno i sazrijevanjem nimalo ostavljeno za sobom, pogotovo zato što Benchwarmers sviraju muziku koja je toliko lijepa da mi je sada totalno žao što me nije mogla pratiti u nekim formativnim trenucima iz srednjoškolskih/fakultetskih dana, ali i brojnim sudbinskim raskršćima recentnije osobne povijesti. Slušajući ih uživo ova dva puta – a nadam se da mi se neće izjaloviti nada kako se ovaj put neće pokazati da se Vatroslavovi bendovi naprosto bolno prerano razilaze – uhvatio sam ih u suptilnom preslagivanju mentalnih veza i vezica, pa me ne bi začudilo da mi daljnje izlaganje svojom intervencijom u pamćenje promijeni prošlost. Uz sveprisutnu dandovsku sjebanu romantiku, Lemonheads su konkretnije u materijal istupili u 'I Don't Mind' (ako se tako ne zove, nema veze, svi će je ionako tako zvati zbog ponavljanja fraze u refrenu), koja zvuči kao outtake s 'Majesty Shredding' i koja je svoj bridge posudila od 'It's About Time'. Mislim da se ova neće ljutiti i ako ga ne dobije natrag, važno je da se koristi na ispravan način.

I kao da se set Benchwarmersa po bendove koji su ih na zajedničkoj svirci slijedili već nije pokazao dovoljno zeznut za nastaviti, ovi su svoj dio programa zaključili uz 'Sweet Sunshine', pjesmu koja doista predstavlja kraj jednog od smjerova lijepe, strastvene, zaljubljene gitarske muzike. Jedna od onih koje dokinu potrebu za svim drugim pjesmama, pa čak i za 'Bastards Of Young' bendovih kolega s klupe za rijetko korištene igrače, koju ovaj put nisu svirali i, začudo, nije mi ni najmanje nedostajala. Tek mi je sad, kad 'Sweet Sunshine' imam prilike uživo čuti svakih nekoliko mjeseci – neka slobodno bude i češće! – postalo jasno u koliko smo mračnom vijeku živjeli dok je ona sama živjela u slabo osvijetljenim zakucima tavana u glavama fanatika. Već do standardno odličnog nastupa razmjerno srodnih Go No Go (sad već zvuče kao da je iza njih nekoliko stotina, a ne nekoliko koncerata, a ja jedva čekam da se novi materijal studijski dovrši), sedamdesetak prisutnih se umalo pa prepolovilo, da bi srpski gosti VVhile, koji su večer priveli kraju, svirali pred slabo zainteresiranim ostatkom od dvadesetak-tridesetak ljudi. Razumijem da se njihova ambijentalna, drogirana verzija gitarske žestine razlikuje od izravnih pop-rock stvari dvaju prethodnih bendova, ali nije mi jasno da im se već drugi put u Zagrebu događa sviranje pred publikom koja izgleda kao da više pristojno trpi negoli angažirano sluša. Priznajem da sam i sam bio s jedne strane emotivno iscrpljen Benchwarmersima, uz čiju mi je muziku naprosto prirodno proživljavati sve što je bilo i što nije te sve što će biti i što neće, a s druge strane malo ispod (kurčevog) vremena, pa možda nije pošteno podudarne reakcije ostalih prisutnih promatrati s neodobravanjem, ali VVhile su odsvirali vrlo dobar koncert, s očekivanim vrhuncem u 'VVorldending Curse', koju su okružili također maštovitim, možda samo manje prvoloptaškim materijalom. Samo da se ne obeshrabre i prestanu nam dolaziti.