Sudbina country muzičara, paralelna onoj njihovih nekadašnjih duhovnih prethodnika, odmetnika u bijegu pred zakonom i kauboja koji stoku gone stotinama milja daleko, naprosto je takva. Jednom kada se predaš cesti, s nje ne možeš sići onda kada ti to poželiš, nego tek kada te sama odluči pustiti dalje, a položaj u kojem se to najčešće dogodi jest horizontalan. Dale Watson u prosjeku svira oko 300 koncerata godišnje, pa je bilo samo pitanje dana kada će se vratiti u Zagreb, gdje je prije dvije i pol godine održao odličan koncert, ali i, još važnije, naišao na neočekivano topao prijem. Kao predstavnik mlađe (uvjetno rečeno, he he) publike koja je američke tradicionalne muzičke žanrove otkrivala prvenstveno preko rock bendova, sjećam se da sam bio izrazito ugodno iznenađen nešto manje brojnošću i nešto više predanošću kojom su Dalea onomad dočekali vatreni fanovi. Smanjivši sinoć prostor Tvornice karakterističnom pregradom na pola, organizatori su tim jednostavnim potezom nepogrešivo poboljšali atmosferu u odnosu na prvi Daleov nastup na istom mjestu. Otprilike podjednak broj ljudi u dvostruko manjoj kvadraturi sabio je emocije i instinkte u pogodniji kotao, u kakvom se igrač s gomilama milja pod čizmama i odsviranih nota na gitari sjajno snašao.

Dale Watson prvenstveno je veliki poštovatelj country tradicije, nipošto tvrdoglavi konzervativac, jer je očito kako se s jednakim užitkom i tehničkom vještinom snalazi u brojnim različitim podvrstama countryja. Kako je njegov aktualan album "The Sun Sessions" snimljen u maniri radova Johnnyja Casha i ostalih velikana naslovnog studija, tako je i bend tekuće turneje sveden na najosnovnije sastojke. Znakovito nazvani Texas Two kao ritam sekcija (kontrabas, naravno!) i sam Dale na vokalu, konferansi, šoumenšipu i, nemoguće je ne naglasiti, fantastično odsviranoj gitari. Naravno da su pjesme uvijek najvažnije, ali u društvu Moosea Matka i Heretika Žalca, a koji doista znaju barem malo o gitarama, usputni razgovor je često skretao u instrumentalne vode. Watson svira onako kako se mora svirati u zajebanim špelunkama uz teksaške autoceste - naprosto nemaš prostora za ikakvu grešku, ali još je manje izvjesno da će ti se oprostiti egzibicionističko preseravanje. On je tu da se zabave gosti, i ne pada mu na pamet privlačiti višak nepoželjne pažnje. U ulozi zvijezde večeri situacija se mijenja samo utoliko što lakoćom dodaje i šarm prefriganog salunskog štakora za kojeg, s druge strane, ipak jednostavno znate da vas ne mulja. Ili?

Imajući zaleđe u vidu tisuća pjesama koje zna odsvirati i otpjevati, Dale se vrlo hrabro nakon svakih nekoliko izvedenih pjesama obraćao publici potičući je na želje. Ili je super vješto glumio da čuje samo one koje ima u repertoaru ili je doista znao odsvirati svaki zatraženi naslov, pri čemu se nitko u publici nije odlučio na provociranje u vidu nekakvih neočekivanih brojeva. Na potezu od njegovih vlastitih "Country My Ass" ili "My Baby Makes Me Gravy" do teške klasike tipa "Mama Tried" ili "Ring Of Fire", Moosea i mene najviše su razorile dvije pjesme koje je otpjevao kontrabasist Chris Creeps. "I've Just Seen A Face" i, na bisu, "The Ballad Of John And Yoko"! Da, The Beatles, tko drugi? Naše oduševljenje je smanjilo samo nekuženje ljudi oko nas zašto toliko glasno i pijano revemo prvu, pa nije valjda da je opus Beatlesa toliko nepoznat? Prikina primjedba kako su u svemu tome country veselju kakvo je Dale priredio najbolje pjesme ipak bile one Beatlesa ipak je u kontekst stavljena zajedničkim zaključkom kako je malo bendova na čijem koncertu te pjesme ne bi napravile isto. Pohvala, stoga, svakako ide ne samo Chrisovu izboru, nego i Daleovoj spremnosti na sve ne bi li priređeni show bio efektniji, a da se svejedno ne prelazi u ljigavo dodvoravanje.

Iako je cijela svirka potrajala i više od dva sata, u koja su stala i dva zaslužena bisa, Dale i kompanjoni (spomenimo još i bubnjara Mikea Bernala) ni jednoga jedinog trena nisu odavali znakove umora, ali ni tragove suzdržavanja od zabavljanja okupljenih pod svaku cijenu. To je ta gore spominjana country škola zavodljive gospoštine, koja hrpu emocija pokreće bez suviška znoja, jer se nakon svirke damama treba posvetiti i na nešto konkretniji način. Kada se na pozornicu nakon regularnog dijela svirke vratio skinutog kaputa, odjeven u koji je odsvirao dotadašnjih stotinjak minuta, pomislio sam kako nam i opet ne gine maratonski bis nalik na onaj iz 2009. godine, ali ovaj je put ipak zadovoljena klasična struktura koncerta popularne muzike. Lekcija iz svirke i zabavljanja u pojedinim je trenucima bila nagrižena samo, Mooseovim riječima, prevlasti diskursa nad pjesmama, jer je čak i uho poput mojega, koje country doista voli, kod pjesama koje nisam poznavao od ranije imalo problema u njihovu međusobnom razlikovanju. Nadoknada bi, međutim, u pravilu stizala brzo i djelovala izravno, u vidu favorita kao što su "Exit 109" ili "Where Do You Want It?", pa od plesanja i zadovoljnog smješkanja nisam imao ni vremena ni potrebe za ozbiljnije negodovanje. Godina je tek na početku, i u Zagreb će mi doći gomila dragih i superdragih bendova na čijim ću koncertima iscijediti emocije bez ostatka, ali razinu Watsonova frajerskog majstorluka malo će tko uspjeti dosegnuti.