Nažalost, legendarne Yo La Tengo nisam ni uopće imao prilike uživo gledati krajem osamdesetih, kada su po svojem Hobokenu i klubovima New Jerseyja definirali ono što će se naknadno nazivati indie-rock, niti u prvoj polovici devedesetih, koju su zapljusnuli nizom svojih najboljih albuma (moj vječni favorit broj jedan još je uvijek brutalno zapostavljeni ‘May I Sing With Me’, a broj dva moćni ‘Electr-O-Pura’, i dalje konkretan kamen temeljac aktualnih bendovih koncertnih repertoara), a bome niti na prijelazu tisućljeća, kada se činilo da su svojim povijesnim ‘And Then Nothing Turned Itself Inside-Out’ postali najdraži bend ama baš svakome srcu koje je ikada pumpalo nezavisnu ili alternativnu krv. Stoga će moja skorašnja procjena nužno patiti od manjka makar subjektivnih dokaza, ali nekako imam dojam da su Yo La Tengo tek sad, nadomak svojega tridesetog rođendana, postali točno onakav bend kroz čiji okvir ono što žele biti mogu biti u ničim okaljanoj potpunosti, pa je super stvar što ih je domaća indie-armija dobila prilike gledati u pravom trenutku, na sinoćnjemu divnom koncertu u Tvornici. A s obzirom na to da se prosjek publike u klubu u nepuna 24 sata (od nastupa Tegan and Sara, a ljudi je otprilike bilo tu negdje, parter sinoć jest bio više ispunjen, ali se nije moglo sjediti na onih nekoliko redova tribina) podigao barem za dvostruko, toliko da sam ga ja čak i spuštao, možda je bilo i krajnje vrijeme, jer do nove šanse ko živ ko mrtav, jel.

Naime, ova institucija koja obrađuje druge institucije, kako je Dražen efektnom dosjetkom zaokružio jednu prilično važnu komponentu bendova djelovanja, oduvijek je funkcionirala i kao skupina kustosa i kuratora popularne, ali i one manje popularne pop muzike. S jedne strane su to činili vlastitim stilskim širenjem na brojne žanrove od post-Velveti feedbacka kojim su sa stejdža mogli otpuhati i jedne Sonic Youth, preko frankofono-plažnog loungea kakvim bi se ponosili i Stereolab, pa sve do najtoplijih akustičnih singalongića uz logorsku vatricu, između se zaustavljajući i na bezbrojnim ostalim stanicama kojima je najvažniji zajednički nazivnik bila svježina pristupa i predana unesenost. Druga, izravnija strana sastoji se od pozamašnoga korpusa obrada uglavnom manje poznatih autora ili manje poznatih pjesama kanonskih izvođača, stečenoga naslijeđem kritičarske prošlosti Ire Kaplana, kojim su Yo La Tengo podupirali vlastito navigavanje širokim područjem alternativnog rocka, najizraženije na slatkom albumu ‘Fakebook’. Njegovih su se pjesama sinoć često prihvaćali, pogotovo na bisevima gdje su, među ostalim, izveli rudimentarno-šlampavu verziju ‘What Can I Say’ NRBQ i dirljivu ‘Speeding Motorcycle’ Daniela Johnstona, čiji kult inače razumijem i podupirem sve dok mi gorljivi poklonici ne počnu objašnjavati kako je tip zapravo i skroz naskroz odličan kantautor.

Takva kompilatorska misija usmjerena samosvojnim autorskim pečatom u ranijim se fazama bendove karijere nipošto nije mogla realizirati niti doživjeti u svojoj cijelosti, za što su odnedavno ipak stvoreni prikladniji uvjeti. Danas, kao iskusni veterani koji su svakojake rukavce indie-rocka što porinuli, što posjetili, što tek popratili izdaleka, Yo La Tengo svoju knjižničarsko-muzejsku prirodu mogu izraziti na koncertu kakav je više nalikovao ugodnoj čajanci u društvu prijatelja s kojima imate gomilu tema za razglabanje neovisno o periodu bez kontakta, a koji se tek ponegdje u svojemu drugom dijelu dobrodošlo otpuštao u mahnitost gitarskih noise-epova, najbolje ilustriranih gotovo petnaestominutnom verzijom ‘I Heard You Looking’, završne pjesme regularnoga koncerta. Jedinu ozbiljniju zamjerku imam na račun (isključivo?) ovoturnejske podjele koncerta na, nominalno označeno, akustični i električni dio koncerta, ne zato što oni sami po sebi nisu bili strukturirani prilično čvrsto i donekle razlikovno od drugoga, nego zbog zaista prevelike polusatne pauze između njih. Srećom, dovršivši prvi dio s najdražom mi ‘Tom Courtenay’ (makar u manje mi dragoj verziji; više bih je bio volio čuti gonjenu električnim gitarama u rokerskijem setu), jedinom pjesmom golema opusa koju sam ususret koncertu doista jako želio čuti, Yo La Tengo su mi ostavili dovoljno mazećeg odzvanjanja u ušima da izdržim narednih pola sata scenske neaktivnosti, a započevši drugi dio uraganskom noise-pop himnom ‘Cherry Chapstick’ situaciju su učas vratili na pravu trasu.

Vjerujem da postoje konkretniji tehnički razlozi takvog odvajanja dvaju setova, od kojih se prvi svirao ispred improvizirane pregrade od kulisa drveća, a drugi preko cijelog stejdža, umalo širokog koliko i bendovi jamovi, ali upravo je pjesma koju su odsvirali u dvije verzije, ‘Ohm’, pokazala kako Yo La Tengo sličan ugođaj mekanog uljuljkivanja mogu postići (barem) dvama različitim načinima, zbog čega mislim da bi se u slučaju isprepletanja tiših i glasnijih pjesama itekako dobilo na dinamici koncerta. Međutim, minorne su to sitnice, ako ni zbog čega drugog a onda zbog toga što smo ovako dobili dva sjajna koncerta, pri čemu se teško odlučiti je li akustična predgrupa Yo La Tengo (akustična samo u principu, jer se trojac dosta šetao instrumentima, s time da je ljupka Georgia Hubley, za kojom bi prije 20-25 godina poludjela cijela scena džempera, naočala i topljivih walkmena, ipak ponajviše vremena provodila za bubnjevima) možda čak i nadmašila električne zvijezde večeri Yo La Tengo, čiji je hajlajt ipak pripao dobroćudnoj mrcini Jamesu McNewu za vrijeme prekrasne ‘Stockholm Syndrome’. U akustičnom dijelu, organiziranom ponajprije oko babljeg ljeta aktualne ploče ‘Fade’, uz spomenutu ‘Tom Courtenay’ mene su ipak najviše obradovale starije pjesme, albumska joj kolegica ‘The Ballad Of Red Buckets’ te autorsko kormilo albuma ‘Fakebook’, čeznutljiva ‘Can’t Forget’. Mada, pjevane glasovima ovih troje ušuškanih ljudi, sve pjesme odišu specifičnom čežnjom čak i za onim što posjedujemo.

Električni se dio također otvorio suradnji s instrumentima svoje prethodnice, ali je zapravo označio povratak benda onome čime se proslavio makar u krugovima zaljubljenika u muziku koja se ne može proslaviti u pravom smislu riječi, nazubljenim gitarskim udarima poput ‘Double Dare’ ili zujećim pčelinjacima ala ‘Decora’, koji se od svoje pop srdačnosti svejedno nikad ne odvajaju toliko da bi vezi zaprijetilo pucanje. Dotad, bend kao da je malo zatomljivao strast, koja neizostavno goni i na postupke u čiju ispravnost kasnije sagledavanje smije posumnjati, kako bi prvi dio odsvirao uz kamin, pun čvrste i usidrene ljubavi i stamenog poštovanja prema sebi, svojem radu i svojim obožavateljima. Zamijenivši, međutim, ‘Periodically Double Or Triple’ ili ‘I’ll Be Around’, koja me sinoć znatno više očarala nego na albumu, energičnijim komadima kao što su ‘Paddle Forward’ ili na bisu ispaljen vatromet ‘Sugarcube’, Yo La Tengo su ponovno potpalili svoju iskonsku vatru slobodnih i razigranih bukača, posebno čujnu kod Irinoga ’80s freak-rock soliranja. Naravno da nije bilo ni teoretske šanse da ovakav koncert dugo čekanog benda – čiji dojam rutine pozdravljam jer je riječ o rutini izvedbe koja ne dopušta oscilacije uvjerljivosti, a ne o rutini pukog odrađivanja posla bez emocija – prođe bez bisa, ali mi je najiskrenije djelovalo kako je drugi bis bio potpuno neplaniran, nagrada ljudima koji su ovaj krasan bend primili na najljepši način, obradama iz publike u nekoliko navrata zatražene ‘Speeding Motorcycle’ i pozdravne ‘By The Time It Gets Dark’ Sandy Denny, ali i nagrada bendu koji je svojim djelovanjem toliko presudno označio žanrovsko polje kojim se kreće da ga slobodno smijemo proglasiti možda i ultimativnim indie-bendom.