Da, da, jedan od mojih neprikrivenih favorita što se koncertnih ciklusa u Zagrebu tiče ovoga puta donosi još hrabriji izbor izvođača i veća žanrovska vrludanja. Dovoljno da prestanemo žaliti za N.O. Jazzom. A kako je počelo? Počelo je vrlo dobrim nastupom improvizatorskog dvojca Gibson/Trilla i intrigantnim, odličnim avant-jazzom trija Marca Cappellija.

Portugalac iz Barcelone, bubnjar Vasco Trilla, i Brazilac, saksofonist Yedo Gibson, odsvirali su pomalo kratki ali vrlo upečatljivi set slobodne improvizirane glazbe. Njihov je izričaj prožet akustičnim soundscapeovima, imitacijama raznih prirodnih i neprirodnih zvukova te ispitivanjem granica vlastitih instrumenata. Gibson u jednom trenutku s “krive” strane puše u saksofon, dok Trilla lupa po izokrenutom snareu. Ali muzika vas povuče i baš vas boli briga čime to i kako proizvode zvukove. Koncert je zapravo započeo nešto energičnijim i konvencionalnijim izletom da bi se zatim dekonstruirao i rasplinuo u različitim smjerovima. Njihov je pristup kompaktan, najčešće vrlo tih i staložen baš poput doživljaja i scena koje kanaliziraju. Iako je glazba izgrađena na temeljima slobodne improvizacije, ipak se mogu prepoznati obrisi skladbi i neke teme koje su očito zadane unaprijed. No ta je temeljna struktura vrlo labava te glazba većim dijelom nastaje pod utjecajima trenutnog raspoloženja izvođača. Kakav bi nastup održali da je u Zagrebu tog dana bilo vedro i toplo nikad nećemo saznati, ovako smo dobili mirnu i introspektivnu, pomalo čak i sjetnu izložbu zvukova koja je služila kao protuteža nekoj stvarnoj oluji izvan zidova KSET-a. Jako dobar nastup koji bi bio i bolji da je održan u jednom dahu. Radujemo se najavljenom albumu.

Veseli kad u istoj večeri imate priliku čuti dva raznorodna, a na nekoj razini ipak slična nastupa. Trio Marca Cappellija uz gostovanje velikog Oscara Noriege sastavljen je od svojevrsnih zvijezda ako zvijezdama smatrate ljude koji na svjetskoj free jazz i improvizatorskoj sceni djeluju godinama i koji su surađivali s mnogima od najboljih, od Anthonyja Braxtona i Erika Friedlandera pa do Taylora Ho Bynuma. Dakle pedigre je tu, a glazbenici vođeni atmosferičnim, pomalo anakronim i misterioznim skladbama Marca Cappellija stvaraju zanimljivu i ugodnu glazbu. Riječ je o jazzu izravno inspiriranom krimićima čija se forma oblikuje upravo tim nadahnućem, dok se manje pažnje posvećuje tome da konačni proizvod odgovara nekim ustaljenim žanrovskim odrednicama. Ne znam u koju bih ih ladicu zapravo strpao. Samo ću reći da bi se zvuk sastava mogao opisati kao moderni kreativni jazz s čvrstim, skladanim temeljima (dokaz je u notnim zapisima pred glazbenicima!) oko kojeg se pletu improvizirane dionice svih muzičara i motivi posuđeni iz (talijanskog) folka.

Kao što sam rekao, svi su tu podjednako zvijezde i vrsni muzičari. Ken Filiano kontrabas svira na jedan romantizirani, mekani način stvarajući valove koji putuju kroz zvuk i povremeno se razbijaju o promjene ritma. Stil Satoshija Takeishija neodoljivo podsjeća na Chesa Smitha i njegove transformacije koje uključuju korištenje bubnjeva poput udaraljki ali i za energično, uobičajenije sinkopirano bubnjanje. Oscar Noriega je genijalni trubač koji ovdje nadopunjuje trio i ubrizgava nužnu notu atmosfere giallo-filmova u zvučnu sliku. Sam Cappelli prilično je kontroliran u svirci, a posebno su lijepi trenutci u kojima, usred improvizacije, odjednom krene istraživati neki groove ili melodičnu eskapadu. Bend, sve u svemu, savršeno prenosi noirovsku crtu književnih djela koje obrađuje. Iako sam očekivao da će izvoditi skladbe s trenutnog albuma, “Le stagioni del commissario Ricciardi”, iznenadili su nas novim materijalom stvaranim prema predlošcima i kod nas vrlo popularnog Joa Nesbøa. Jedini potencijalni problem je u tome što i nove skladbe, unatoč drugom predlošku, zvuče prilično slično materijalu s trenutnog albuma. Miris jasmina, prigušena svjetla te intimna atmosfera u KSET-u kao i oluja koja je bjesnila nad Zagrebom dodatno su pridonijele uspješnosti koncerta. Kako je gospodin Cappelli rekao, “it’s still raining”. Možda nikad neće niti prestati.

Muzički gledano, prvi koncert novog ciklusa ZEZ-a bio je potpuni uspjeh. Dobili smo dva sata svirke kroz koju su nam predstavljene dvije strane avangardnijeg i slobodnijeg jazza. Zbog toga, a i s obzirom na nišu kojoj izvođači pripadaju i nema previše smisla lamentirati o slaboj posjećenosti koncerta. Hermetičnost ovakve umjetnosti, nevrijeme, Grant Hart u Močvari… Svejedno šteta. Možda sljedeći put bude bolje. Ovakva glazba to zaslužuje.