Znam jer sam je išao slušati. The Ramona Flowers. Čak su imali i solidnu publiku, kako to zna izgledati na koncertima u Tvornici. Ne čudi da izričajno zvuče kao White Lies, ali mi je stalno nešto drugo bili na pameti. Zvuče kao nešto. Time sam se bavio dok su svirali jer mi nakon, hajde, prve dvije,tri skladbe koje sam čuo i dalje nisu zazvučali interesantno. I tako je njihov nastup došao do kraja kada su krenuli pjevati skladbu koja je u sebi imali stihove 'She's a runaway'. To sam uspio razaznati jer su stihovi bili u pripjevu, a tada sam i uvidio – ovo me podsjeća na bezvezne The Killers tj. bezveznu varijantu Killersa. Ne znam zašto su mi u tome razmišljanju na pamet pali i Audio Bullys. Audio Bullys u živo definitivno nisu bili bez veze. Radi britanskoga izgovora bit će.

Pronicljiviji će čitatelj možda načiniti poveznicu između imena frontmena Killersa i imena benda, ali čini se da je to koincidencija. Ramona Flowers je ženski lik iz Scotta Pilgrima i po njoj se, kažu članovi, bend zove.

Kako bilo, rečeni članovi benda su završili svoje i otišli sa stagea. Svjetla su se upalila i uslijedio je intermezzo. Intermezzi koji uključuju razmontiravanje opreme prvoga benda i stavljanje opreme sljedećega definitivno traju predugo kada si sam. Tada sam popio pivo i promatrao pristigle. U publici, tamo otraga i na loži koja je bila otvorena je bila sasvim konkretno zrelih ljudi. Konkretno zrele žene su se i dotjerale. Ono, kaputi i stvari. I taške i šminka. Izlazak.

U nekome trenutku odlučim vratiti pivo u prirodu kako bih prikratio vrijeme i naravno da sam hodniku koji vodi ka sanitarnome čvoru čuo da je svirka počela. Propustio sam ciku i vrisku fanovlja, gašenje svjetala i izalazak na stage. No dobro. Otvorili su aktualnom uspješnicom “Take It Out on Me“ . Što niti malo ne čudi jer je upravo to bio najavni single sa albuma “Friends“ koji promoviraju. U zadnjem dijelu dvorane,  sa ostalim konkretno zrelim ljudima dasa na parteru maše Union Jackom. Ne onako lijevo-desno, nego onak kak se to radi kada nemaš jarbol. Uzima ga u obje ruke i diže nad glavu i par puta zatrese. Pri tome se onako naginje kao da želi da ga vidi bend. U dnu dvorane. U mraku. Dok su oni obasjani. Možda je vjerovao da će ga vidljivim učiniti svjetlo patriotizma. Biti ću toliko otvoren pa vjerovati da je to predstavnik kluba iseljenika tj. njegove AV sekcije, ali barem su mogli  poslati nekoga tko ima ritma. Jer je na neki jednostavni “jedan-dva“ ritam, onom rukom koja mu je bila slobodna, po zraku udarao na, najmanje, jedan koma četiri.

U jednome trenutku sam išao po još jedno pivo i nekako završio u onome hodniku pokraj stagea, iz kojega se vide prvi redovi. Sa rukama na ogradi stoji djevojčica od svojih 14 godina ružičaste kose i zatelebano pilji ka bendu. Do nje se klati djevojčica od svojih 14 godina, smeđe kose, pjeva i zatelebano pilji ka bendu. Do nje skakuće djevojčica od svojih 14 godina, mlati glavom i zatelebano pilji ka bendu. Do nje…i tako skroz uzduž ograde. Oči im se cakle. Međutim, taj je niz prekinula djevojka od svojih 18 godina. On već ima životnoga iskustva. Nije se samo tako predala. Djeluje kritičnije, ta ima ona utakmica u nogama. Već pri tome uzrastu djeluje kao da tamo ne pripada.

Vraćam se otraga na tribine. 20 godina u budućnost. Tamo nije bilo iskre u očima, ali je ipak bilo života. Gospoda su zibala svoje nadhlačne konveksnosti, a caklili su se jedino gumbi njihovih košulja sa kojih se u tomu pokretu odbijala svjetlost, dok je ostatak košulje bio pospremljen u hlače.

Jedan se čak izvijao sa rukama u zraku, a dotjerane dame su pocupkivale. Ovo me podsjetilo na koncert Editorsa. To dotjerivanje i toliko prisustvo tih dobnih skupina. Nisam ni znao da postoji odjevna šifra (op.a. dress code) ako želiš da te se uzme za ozbiljno na njihovoj svirci. Publika se, saznao sam tada, na svirkama Editorsa odijeva u crno. I tada su se, kao i ovoga puta, i jedni i drugi podali ushitu kojega su samo oni osjetili.

„Zašto si onda išao?“, pitat će neki.

Prvi album, “To Lose My Life“, mi se donekle i svidio. Slušao sam ga doduše na nekoj od vožnji. A sve bolje zvuči kada voziš bicikl (op.a. tako sam jednom cijelu preslušao onu “Kako ću joj reć' da varin“) . Mislim, imaju u repertoaru  i dobrih pjesmuljaka na način “neću zamijeniti stanicu dok se vozim u autu“.

Ali se većini dvorane dosta svidjelo. Bilo je i singalonganja, a kada je dasa za mikrofonom rekao “Zagreb, let me see you hands“ nemali ih je broj stao pljeskati sa rukama iznad glave. Tu je čak i zastavnik Jack znao držati ritam.

Sve u svemu, vjerujem da su oni koji su platili ulaznicu to napravili s razlogom pa se shodno tomu i zabavili. A takvih je bila gomila. Fina, sterilna zabava za one koji za bolje ne znaju (“i tako skroz uzduž ograde“) ili za nj ne mare (“sa ostalim konkretno zrelim ljudima“).

Stadionska atmosfera? Samo ako je stadion srednjoškolsko igralište, roditelji su u pratnji, a igraju 1C i Justin Bieber.

Ali sve je to u redu. Sve je to post punk.