Unatoč tome što koncerte, kao što uostalom vrlo dobro znate ako se nalazite na ovim stranicama, smatram najprirodnijim staništem muzike i života žednog čovjeka, live albume i koncertne YouTube klipove slušam i gledam razmjerno izrazito rijetko, uglavnom ne želeći nemogućnost realnog prisustvovanja jadno nadomještati dokumentarnim zabilješkama. Naravno, kao izvor radikalno izmijenjenih verzija, neočekivanih suradnji s drugim muzičarima i obrada tuđih pjesama, koncertne snimke svakako pružaju ekstra razinu, ali ovaj standardni oblik – bend svira svoje pjesme – pretjerano me ne rajca. Uz jednu iznimku. A nju čine brojni klipovi omiljenih mi, češće statusno manjih bendova koji tijekom promotivnih aktivnosti svojih turneja kratkotrajne i postavom nepotpune ili nestandardne svirke održavaju u pretežito nezavisnim CD šopovima. Ah! To je taj zamišljeni raj, u kojem sjajni bendovi svoje divne pjesme neposredno izvode ljudima koji muziku toliko vole da često zalaze na mjesta gdje se njezine fizičke zabilježbe prodaju, tamo se druže s istomišljenicima i prepiru s onima koji su pogrešno uvjereni da imaju dojmljiviji ukus, i onda usput pogledaju opušteni nastupić mamurnih muzičara koji svejedno odnekud izvuku potrebnu inspiraciju za pjesme učiniti još važnijima, pa naposljetku svatko kupi još pokoji vinil ili box-set prvih pet albuma The Replacementsa ili Crvene jabuke. Najbolje. I imam još jedan poseban uvjet – da bi klip doista ispunio sve moje zahtjeve, mora se zbivati po danjem svjetlu.

Naravno, ova Crvena jabuka s kraja jedne od gornjih rečenica lokalni je kolorit, uočen danas ranije u Dallasovu šopu u Tkalči baš na događanju koje se doista bez ikakvih nasilnih naguravanja može ubaciti u skicirani okvir, zbog čega sam se tamo malo prije ručka baš jako razveselio. Nije da se u nas baš nikad nije zbivalo nešto slično, ali osobno takvu neobaveznu svirku u nekom dućanu nisam posjetio barem nekoliko godina, što će se svakako izmijeniti u narednom periodu kod, nadam se što redovitijeg, programa u organizaciji legendarnog Naranče. Na proputovanju do Krapine gdje su svirali s The Marshmallow Notebooks, u Zagreb i posljedično u navedeni šop svratili su neki drugi VVhile od ovih na kakve smo navikli tijekom prethodnih pojavljivanja u našoj metropoli. Stiješnjeni u sitan prostor pred pultom i ipak uskraćeni za dopuštenje i smisao bučnijeg otpuštanja, Andrija i Stevan su svoj polusatni set sastavili od isključivo ambijentalnoga maglovitog janglea, koji je atmosferu lako prebacivao u žuđene toplije krajeve, ali čije su gitarske linije svojom bistrinom i oštrinom podjednako podsjećale i na ubrzanu snimku rasta stalaktita. Ili su to zapravo stalagmiti? Uz vizualno izrazito zabavne detalje poput lijepljenja prigušujuće tkanine na set bubnjeva, odnosno omatanja spužve oko palica, pobjedu je ipak odnijelo transformiranje dvojca u trojac, Stevanovim igranjem dvojake odluke bubnjara i basista odjednom, u čini mi se potpuno novoj pjesmi. Svaka čast. 

Po vitaminskoj efektnosti i trajanjem sličnu dozu rokenrola popio sam i dan prije, ali tableta Kid Conga i njegovih The Pink Monkey Birds ipak je bila smućkana od znatno žešćih i klasičnijih rokerskih sastojaka. Primijetivši da je uz najavljenu predgrupu Modern Delusion (koja me zanima, ali jebiga) u program uletjela i neka freaky-skupina T.I.G., procijenio sam kako slavlje kvizne pobjede smijem produljiti još kojim pivom u Trinajstici, što je zapravo bila pogreška, jer je naknadno ubačen bend svirao poslije šmekerskog brkajlije, kojem sam kasnijim ulaskom tako uhvatio tek četrdesetak minuta skoro pa, obavijestio me Vrana, dvostruko dulje svirke. Iskreno, nije mi pretjerano krivo, jer sav užitak koji sam doživio kroz ritmično rekonstruiranje vrelog rokenrol iskona provučenog kroz sve mračne rupetine Memphisa, do kojih pravo na putokaze doznate tek nakon višegodišnjeg dokazivanja svojeg true-statusa na sceni, ipak je ostalo za korak iza primarne motivacije odlaska na koncert. A to je osjećaj zahvalnosti čovjeku koji je s The Gun Club, The Cramps i The Bad Seeds snimio neke od meni vrlo dragih ploča, među kojima posebno ističem "Tender Prey". Congove solo radove uopće nisam slušao sve do informativnog provjeravanja aktualne ploče "Haunted Head" – nakon tri vrtnje nisam upamtio ni jednu pjesmu – a bome se nisam nadao ni nekom klasiku iz njegove suradničke diskografije, ali ni najmanje nisam sumnjao kako će se moj izraz poštovanja nagraditi muvingom od kojeg su, recimo, King Khan ili čak i Black Lips mnogo toga naučili i preuzeli. Završna "Sex Beat" tako je bila samo dobronamjerno razbacivanje ljepotom, samo malo nagrđeno prizorom Sale Dragaša zagrljenog s nekim tipom u klinču skandiranja i skakanja. Kao da ćemo mi drugačije izgledati večeras, ili za dvadeset godina.

Foto: Goran Pavlov