Prvo i prvo: kanadska četvorka Viet Cong zvukom nije pretjerano originalan bend, Viet Cong gotovo sigurno neće uzdrmati svijet glazbe, a neće ni otvoriti prostor za društvenu progresiju. (Pitanje toga kada je neka glazba zbilja bila pokretačem promjena a ne samo reakcijom na društveno stanje ostavimo ovoga puta sa strane.) Drugo: sve zamjerke na njihov pristup razumljive su i, ovisno o perspektivi slušatelja, može ih se uvažiti. Treće: prve su dvije točke, promatrane unutar pažljivo biranog konteksta zabave i povoljnih, boli me briga okolnosti, sasvim nebitne.

Tako je bilo i u Močvari. Zabavno. Dok gitare i sintesajzeri Scotta Munroa i Daniela Christiansena reže i škripe, dok Matt Flegel s bolnom iskrenošću izvikuje cinične, gorke stihove i dok Mike Wallace golih prsa u transu lupa po bubnjevima - nije vas briga. Viet Cong su održali kratak koncert (oko 50 minuta), s obzirom na dostupni materijal drugačijim nije ni mogao biti, koji je pokazao da pjesme s njihova prvijenca “Viet Cong” vrlo dobro, ako ne čak i malo bolje, funkcioniraju i uživo. Njihov post-punk, otežan reliktima s početka osamdesetih, posebno se voli referencirati na disonantnost koja je krasila This Heat, ali se istovremeno odmiče od puke retromanije oslanjanjem na strukture i fraze koje nisu mogle nego doći iz popa, art-rocka i psihodelije. Njihov zvuk zato, u svoj toj nazivnoj neoriginalnosti i možebitnom osjećaju slušanja obrada nepostojećih pjesama nekog nepostojećeg benda, nije mogao nego nastati danas, u ovom muzičkom i društvenom kontekstu. Činjenica je to koja ga uz skladateljsku kvalitetu i unatoč svemu ostalome, čini relativno svježim pa makar to bio tek još jedan dokaz da se nalazimo u pop-kulturnom dobu reprodukcije i nostalgičnog kopiranja. Gledanjem benda u zanosu na pozornici, čitanjem intervjua i stihova pjesama, postaje sasvim očito da u Viet Congovoj glazbi, najvećim dijelom oblikovanoj radom basista i vokalista Matta Flegela, ipak postoji dublje promišljanje, samosvijest te razumijevanje svrhe toga što i zašto rade te da zapravo, unatoč onome što je izrečeno na početku teksta, namjerno otvaraju prostor za raspravu i kontemplaciju.

Čak i ne uzimajući u obzir pozadinu priče, bio je to u najmanju ruku solidan nastup prožet faksimilima izvedbi s ploče (EP “Cassette” je zanemaren). Prebacivanjem, na trenutak, u subjektivniji pogled, nisam se mogao oteti dojmu laganog umora i izoliranosti četvorice glazbenika od publike te povremenog neuspjelog prenošenja energije, nešto što mi je djelovalo posebno očitim tijekom produženih instrumentalnih segmenata pjesama. Ta su polovično uspješna produženja ujedno bila i jedina bitnija, svakako nužna odstupanja od materijala s albuma. Kažem polovično uspješna jer su tijekom dva takva jama naizgled izgubili publiku i zaustavili je u nečemu što se do tada činilo nezaustavljivim, beskonačnim cupkanjem i plesom. S druge strane, upravo se jedan takav produženi uvod i strpljivi buildup u “March of Progress” uz samu jezgru te pjesme i prepoznatljivu “Continental Shelf” pokazao vrhuncem koncerta, ponudivši čak i određenu katarzičnost tamo gdje je, navodno, ne bi trebalo biti. Zaslužili su da se sretnemo još jednom.