Zajednička turneja, koja god po redu već ona bila, nedvojbenih ikona američkog ne samo '80s roots-rocka Stevea Wynna i Chrisa Cacavasa poprilično je logična i očekivana, iz niza razloga. Prve suradnje odrađene još u samom osvitu osamdesetih godina prošlog stoljeća i pokretanja paisley undergrounda u jednu od ključnih struja tadašnje izrazito burne i plodne nezavisne scene u redovitim su se razmacima reprizirale i u desetljećima koja su uslijedila, što svjedoči o barem dvjema stvarima. Jedna je očit i čujan muzički zajednički nazivnik, koji bi trebao biti preduvjet, a druga je zapravo još važnija, imamo li na umu koliko se dobrih i boljih bendova rasulo uslijed privatnih razmirica, a to je čvrsto međusobno prijateljstvo i veliko poštovanje. Međutim, element koji je osigurao bolju otprilike polovicu njihova subotnjega koncerta u Žednom uhu (negdje dvije trećine od broja publike od prošlotjednog suvremenika Eitzela, možda čak i nešto manje) jedan je dosad nespomenut, a to je osjetna razlika u muzičko-izvođačkim instinktima i sposobnostima ovih dvaju gospodina.

Šarmantni Steve Wynn, sve više sijede ali ništa manje dječačke frizure te razoružavajućeg osmijeha i konferanse, punokrvni je frontmen, i to meni još uvijek najdraže vrste uzemljenog samopouzdanja, kakvo su promovirali mnogi ponajbolji bendovi tih opjevanih američkih osamdesetih. Cacavas se, s druge strane, ipak komotnije osjeća i naprosto može više pružiti kao povučeni čovjek sa strane, aranžer i autor, sviračka pozadina, koliko god izrazito lijepih pjesama napisao ne samo kao član Green On Red nego i u samostalnoj karijeri. Njegov samostalni polusatni uvodni set pokazao je kako se i oko načelno dobrih pjesama ne mora nužno organizirati pamtljiv ili fascinantan nastup, zbog čega mi se pogrešnom učinila odluka da sviraju jedan za drugim, a ne zajedno, izmjenjujući svoje pjesme u određenim intervalima. U tome slučaju ne bih primijetio kako je iz nekih pjesama prismrdjela ustajalost barskog bluesa, a kroz druge se probio lavež njegove dubrovačke inačice, koju inače volim, ali je u ovom kontekstu nisam doživio kao plus. Nego bih se, vjerujem, i prearanžiranju ostalih pustinjskih pop-rock ljepotica razveselio koliko posljednjoj "Disappear" ili dirljivoj "California (Into The Ocean)", manje razmišljajući kako Chris izgleda gotovo identično Allison Janney.

Druga stvar koja me je začudila bila je prevelika, gotovo dvadesetominutna, pauza između Chrisova i nominalno samostalnog Steveova seta, kojom je, možda neželjeno, dodatno naglašen odnos pred-izvođača i glavne zvijezde večeri, što s obzirom na trenutačne statuse njih dvojice svakako ima smisla, ali nije pošteno ni potrebno. Ali, ako je toliko poluvrijeme bilo nužno kako bi se Steve koncentrirao i opustio za izvođenje apsolutno prekrasne rekapitulacije svojega nepreglednog repertoara nizom odličnih i prelijepih pjesama, onda nikakvim zamjerkama nema mjesta. Zafrkavajući se kako iza sebe ima gomilu bendova, posljednji je od njih, aktualni The Baseball Project, predstavio singalongom "1976", da bi na onaj prvi pravi, The Dream Syndicate, podsjetio brojčanom pobjedom od 3:1 dajući za pravo svima nama koji smatramo kako je ključna ploča grupe ipak "Medicine Show", a ne "The Days Of Wine And Roses", iako ih je uvijek najbolje slušati back-to-back pa sve još jednom ponovno. Wynn je odličan gitarist koji čak i u skučenom okviru trubadura s akustarom pronalazi mnogo prostora za nijanse i udare različitih priroda, no tek se Cacavasovim povratkom na stejdž - čime se i ja vraćam na najavljeno pri kraju prvog odjeljka - koncert približio svojem vrhuncu.

Prvo klavijaturama - prvi instrument koji je kupio u posljednjih dvadeset godina! - podcrtavajući omamljenu odlučnost "Tell Me When It's Over", zatim ubrzo harmonikom goneći feštu "Carolyn", pa na kraju regularnog dijela svirke ponovno sjedećim tipkama preusmjerujući kurs "A Fond Farewell" sa Stereolab / Yo La Tengo kolosijeka na američke predratne šlagere, Chris je još jednom pokazao kako je majstor poznavanja zahtjeva svake pojedine pjesme, što je uvelike omogućavalo Steveu da gdjegod se zaustavi tijekom šetnje svojim katalogom pronađe neki pravi ili zaboravljeni klasik. Bisevi su bili itekako zasluženi i podjednako uvjerljivi, "We Don't Talk About It" i prekrasno grozničava "Amphetamine" na prvome, kao i potpuno samostalno Wynnovo zaključivanje cijelog nastupa vraćajući ga na mjesto na kojem ga je i otpočeo, nevjerojatnom "Merritville", koja me uvijek uspije i prepasti i razgaliti. Neke od najboljih pjesama koje sam ikad čuo imaju tu tendenciju. Set lista: CHRIS: Driving Misery - Tell Me Everything - Who's Your Whore - Weight Around - California (Into The Ocean) - Walk On Water - Disappear - STEVE: The Medicine Show - Grace - Southern California Line - 1976 - See That My Grave Is Kept Clean - Tell Me When It's Over - Burn - The Ambassador Of Soul - Carolyn - Wait Until You Get To Know Me - There Will Come A Day - A Fond Farewell - 1. BIS: We Don't Talk About It - Amphetamine - 2. BIS: Merritville