Česta određena indiferentnost temeljne klupske publike prema ne-punk bendovima koji se na proputovanju Zagrebom zaustave u nominalno ipak pankerskom štabu Attack lani se, na ponešto drukčiji način, odrazila i na prštave novozelandske stargazere Die! Die! Die!, koje sam ja osobno propustio iz razloga kojih se više uopće ne sjećam, iako mi je i tada njihov album 'Form' bio već vrlo drag, mada ni izbliza koliko danas. Izvještaji prijateljskih sretnika koji su ih, zajedno sa sinoćnjim odličnim nastupom na istome mjestu, gledali sad već dvaput govore i kako je prošloga proljeća bilo više ljudi i kako je koncert sam po sebi bio bolji. U prvu informaciju ne dvojim, jer nije pretjerano teško nadmašiti sinoćnjih svejedno vrlo solidnih pedesetak nazočnih, sastavljenih mahom od sveviđenih indie pretplatnika koji su pjesme mahom pozdravljali makar kimanjem glavama, ako već svi ne i pjevanjem uz neobuzdanog Andrewa Wilsona, koji kao da je svakim pokretom tijela i svakim dodirom svoje gitare želio iz sebe izbaciti svaku nijansu uzbuđenja, energije, bijesa i žudnje koje je osjećao, a tih je nijansi, kako se čuje i u bendovim bučnim i zaraznim guitar-pop pjesmama, zaista mnogo. Ovo drugo, da je premijerni zagrebački koncert benda bio superioran jučerašnjem, e to mi je već teže prihvatiti zdravo za gotovo, jer ako je ovaj bend kadar svoj noisy-pop-gaze vrtlog zavrtjeti još brže, učiniti ga još više magnetskim, onda gdje mu je uopće kraj?

Uz tjelesno-slušni užitak prisustvovanja koncertu odličnog benda koji uživo ne gubi ništa od studijske uvjerljivosti, sinoć sam svoje centre za ugodu zadovoljavao i cerebralnom sviješću kako napokon uživo slušam svoj prvi prvcati bend koji je na jedan ili drugi način povezan s diskografskom etiketom Flying Nun, za koju su objavili gore spomenuti album. Okej, nisu The Chills ili The Clean, ali, važnije, u svojim vrhuncima gotovo da su podjednako dobri, mada se zvukom samo ovlaš dotiču onih elemenata koje se uvriježilo instinktivno vezivati za kultnog izdavača i opjevani zvuk Dunedina, iz kojeg doista i dolaze. Melodije Die! Die! Die! doista smijemo proglasiti nebeskima, ali to nebo nije potpuno čisto i vedro, jer ga gotovo neprestano presijecaju zaglušujući avionski motori detaljno procesuiranih gitara, postojani udaljeni gromovi ritam sekcije (Vrana kaže da je na basu, barem u odnosu na lanjski koncert, ponovno novi čovjek) i katkad zamućujući oblaci cjelokupne zvučne slike. Slojevito odjevene u bezbroj gitarskih katova, ove su pjesme iznutra vrele i goruće, a bend im svojom odrješitom svirkom ne dopušta začahurivanje linijom manjeg otpora nego ih znalački izvodi na zajednički tulum, na kojem se Andrew – nakon što startne gitarske tonove propusti kroz odgovarajući set efekata – često s mikrofonom vere po pojačalima i spušta među publiku, gotovo transično repetirajući ključne stihove. Rock Die! Die! Die! usprkos svim tim slojevima nije proggy, ali jest pomalo foggy, na način kako su to nekad, recimo, radili neprežaljeni Ride, od kojih su ovi momci, srećom, znatno ekstrovertiraniji, pa u i ne baš toliko rijetkim trenucima u kojima se rifola zakotrlja bez pretjeranog stiskanja pedala – npr. 'Wasted Lands' – mogu podsjetiti i na izravnije pop-punk bendove tipa Superchunk ili Japandroids, ali i na iščašene post-punkere u rasponu od šminkera Franz Ferdinand do luđaka Future Of The Left.

Tek nešto malo više od 45 minuta sviranja, uključujući i bis koji je nagrada bio kako bendu tako i nama, takvog opširnog zaokupljanja ušiju zapravo je bilo potpuno dovoljno, jer bi intenzitet impulsa tolikog obujma u duljim epizodama pojedinačnog izvođenja naprosto morao pasti, pogotovo uzevši u obzir kako su dobar dio publike ipak činile osobe poput mene, koje nisu na ti sa cjelokupnom bendovom diskografijom. Kako ne broji baš previše naslova, osobe poput mene, koje su sinoć bile naprosto otpuhane bendovom ljupkom žestinom, lakoćom bi mogle taj propust nadoknaditi u danima koji slijede, da na sljedećem povratku Die! Die! Die! u našu metropolu – a taj je s obzirom na prevladavajuću sjajnu atmosferu itekako izgledan – mogu pjevati i neke druge pjesme, a ne samo najslađu 'Howye'. Kao predgrupa, večer su otvorili domaći juniori (možda točnije, friški seniori) Two Faces Of Gala, koji su postavu promijenili dolaskom klavijaturista umjesto onoga simpatičnoga smiješnog lika koji je na prvim bendovim nastupima više ležao po parteru i izvijao se oduševljen garažnom bukom koju bend stvara nego što je pjevao. U bend se ipak vratio, za završnu opaku prijeteću blues-noise stvar koja mi je na pogonu bendova uživljenja zvučala maltene kao Grinderman. Dotad, klavijature su bendov sirov podrumski rock češće odvodile na kolosijek Stranglersa (ni sam ne znam je li mi to okej ili nije) nego što su grupu vraćale u omamljenost šezdesetih, u kakvoj su meni osobno zvučali dosta bolje.