Nije ni pristojno ni pošteno sedamdesetak minuta krasno odsvirane emotivne muzike svoditi na jednu jedinu pjesmu, ali katkad se bend naprosto sažme i eksplodira, objasni i potvrdi u jasno određenom vrhuncu koncerta koji svira, makar i ostatak materijala uglavnom bio izrazito divan. Ne dogodi se to uvijek, i samo po sebi to nije ni dobra ni loša stvar, riječ je samo o tome da se prilikom prisjećanja nekih koncerata u prvome, instinktivnom trenutku uvijek momentalno zaustavim u stanju srca izazvanom, tom prigodom, prvom među jednakima. "Abel" u KSET-u, recimo, ili "Black" godinu dana poslije, pa posebno "Sure Thing" na prvom koncertu Marah u Zagrebu. Primjeri su to iz sada već prilično daleke prošlosti, jer mi se noviji datumi još nisu skroz smjestili u memoriju, čemu ću, međutim, sada proturječiti klanjanjem sinoćnjoj ubojitoj verziji "Almost" na fantastičnom koncertu Stray Dogga u Močvari. Nervira me što mi je pohvalni imaginarij određen vjerničkim naslijeđem kulturnog kruga, ali ova ionako najdraža mi pjesma grupe sinoć je zvučala kao raj rančerskih električnih gitara Neila Younga, čiju je temu iz "Dead Man" bend uklopio u produljeni uvod, ali i pakao temeljne emocije pjesme. 'You almost killed me, honey' boli i traje, poput samog pakla, a sinoćnja (jednokratna) katarza svojom je golemošću nadvisila ostale odsvirane pjesme. Već sam je jednom bio usporedio s pjesmama nesretnih Magnolia Electric Co., a kako sam ovih mjeseci na opakom fiksu, ima smisla što sam je doživio kao onu pjesmu koju je ostavila "Just Be Simple".

Nakon samostalnog (zapravo, društvo mu je bio pravio udaraljkaš) gostovanja na istome mjestu prije nekoliko mjeseci, Dušan Strajnić sinoć se u Zagreb vratio praćen punom postavom svojega šestočlanog benda, koji je čvrstom svirkom mekih rubova pokazao kako je ovim pjesmama ipak nužan a da bi one ostvarivale svoj puni potencijal. Kao kantautorski pop, Dušanova je muzika također nesvakidašnje lijepa i ugodna, ali kao dorađeni i pažljivo aranžirani folk-rock sinoć je dosezala nivoe koje nisam naslućivao ni usred brojnih slušanja omiljenog mi debija "Almost" i za nekoliko nevelikih i zapravo nevažnih nijansi manje dragog "Fire's Never Wrong", čija je zagrebačka nominalna promocija ovo sinoć bila. Friški je album odsviran u cijelosti, a zaredom izvedene "Fire's Never Wrong", "1, 2, 3" i 'Time" - inače, tri pjesme koje mi se ipak ne sviđaju dovoljno - u takvom su paketu pokazale unutarnju koheziju i logiku uvrštavanja na ploču. Ako se činim pomirljiviji nego inače, možda je to zato što sam tijekom spomenutog terceta još uvijek bio pod dojmom nestvarne "Almost", što je sasvim opravdan razlog za preispitivanje postojećih stavova. Za preostale pjesme ploče nikakva mi anestezija ne treba, a iznenadilo me jedino što mi je uz već utemeljene favorite "Disappear" (tihi singalongić stotinjak prisutnih u klubu, odsvirana u reprizi i na bisu) i ritmičnu "Soul", koja i zvukom a ne samo riječju vuče na žanr iz svojeg naslova, sinoć ipak najbolji dojam ostavila bremenita "Ugly Morning".

Međutim, ne samo zato što prvi album preferiram odranije, možda isključivo duljom izloženošću, upravo su njegove pjesme sinoć bile najuvjerljivije, ilustrirajući iskorak koji je bend napravio u svojemu koncertnom zvuku. Nove stvari su uglavnom pratile prepoznatljivo turobne aranžmane s albuma, dok su ove ranije bile zaokrenute prema široj, čvršćoj, ponegdje napukloj slici napuštanja gradskih turbulencija i neuroza u korist prostranije američke ceste, što je signaliziralo i uključivanje bubnjara tek na 'Drunk', koja se razvijala polako, teturajući poput pripitih ljubavnika. Otud, moguće, Youngova "Dead Man", kao izraz unutarnjeg bunila koje se može egzorcirati samo kada nema zidova od kojih bi se odmah odbilo natrag. Još je jedna sinoćnja obrada pristigla sa soundtracka filmova koji su izgleda i Dušana i mene, a vjerujem i mnoge nazočne, oblikovali jednako koliko muzika koju smo gutali, u Močvari već prošli put odsvirana "Everybody's Got To Learn Sometimes", a nakon reprizne "Disappear" bis je večer zaključio ostankom samog šefa na pozornici. Akustična verzija "I Know It's Over" svakako nije bila najčišća u izvedbi, pogotovo stoga što je blago refraziranje Morrisseyjeve melodije onemogućilo publici potpuno sudjelovanje u pjevanju, ali je zato bila itekako najčišća u unutarnjem motivu za baš njezin odabir. A i teško ju je nadmašiti kao kraj sretnog koncerta punog tužnih pjesama. Set lista: Don't Go - Whisper - She Said - Drunk - Disappear - Almost - Fire's Never Wrong - 1, 2, 3 - Time - Sail Away - Smile - Dart - Crimson Moon - Ugly Morning - Soul - Everybody's Got To Learn Sometimes - BIS: Disappear - I Know It's Over

Naša domaća, sve brže rastuća zvijezda nezavisne kantautorske scene, Lovely Quinces svoj je suludo, ali dobrodošlo frekventan niz nastupa po manjim i većim zagrebačkim klubovima sinoć nastavila ulogom otvaračice večeri, kompaktnim setom od sedam pjesama. Među njima ovaj put nije bilo nikakvih obrada, ali ni između njih ovaj put nije bilo nikakvoga suvišnog brbljanja, mada joj je prošli put kada sam je gledao i ta komponenta prilično odgovarala. Tako da nije bilo šanse za previdjeti i prečuti koliko sigurnije Dunja izvodi svoje sve ujednačenije pjesme, koje međutim svejedno u doživljaju slušatelja ne prelaze jedna u drugu. Spajanje vrlo ritmičnog, gotovo perkusionističkog sviranja akustične gitare s melodijama koje najčešće prvo vrebaju u zasjedi da bi u refrenu onda zaskočile nespremne žrtve, Dunjinoj muzici osigurava instantnu prepoznatljivost, ali i zavodljivu nedokučivost, pa ne čudi što se organizatori gotovo pa trgaju ugostiti je u svojim prostorima.

Foto: Dražen Smaranduj