Smješteni u samom središtu Vennova indie-jagrama preklapanja jednom propulzivne scene okupljene oko omiljene izdavačke kolibe Saddle Creek s nadiranjem brojnih blues(y) dueta dosta hajpanih uslijed prihvaćanja The White Stripes od strane mainstreama, sinoćnji su nam (5. studeni) zagrebački gosti Two Gallants – imenom iz Dublina, tijelom iz San Francisca, a duhom iz prošlosti – u posjet stigli s određenim zakašnjenjem. Radi se o desetak godina prohujalih od skiciranog perioda sredine nultog desetljeća, kada su svojim sjajnim albumima 'What The Toll Tells' i eponimcem zaprijetili da bi se pomalo neočekivano mogli uvrstiti i u tržišne prve lige obaju navedenih skupova, a ne samo u uski centar njihova križanja, dok im ispravnost stava i ljepota odsviranog, kao u brojnim primjerima kod likova njihovih pjesama, ionako nisu priskrbili ništa opipljivog, a pitanje je koliko i simbolička dobit ikome išta zapravo znači. Što je upravo razlog koji uobičajene perspektive važnosti i aktualnosti pojedinog benda u ovom slučaju prokazuje potpuno promašenima. Pa Two Gallants su oduvijek oživljavali tradicionalne žanrovske forme otprije minimum pola stoljeća, i to one koje su u sebi konzervirale priče i događaje i njima stare daljnjim stoljećima, samo da bi se zaglavili duboko u njihov mulj i svaki put iznova ubijali sebe i slušatelje poput mene, ovisne o takvom tipu melankolično-prkosne mitologije – kako je u jednoj od svojih mumljajućih konferansi sinoć dobacio bubnjar Tyson Vogel, u životu je uvijek važno dobiti good stuff. U prošlosti nema kašnjenja i njoj svojstvenog žaljenja ili pogođenog tajminga sa svojim presingom prave odluke. Zato se u nju i šćućurimo kad nam treba sigurnost.

No, neovisno o toj hipnotičkoj prašnjavosti, Two Gallants su ujedno i nastavili svoje albume objavljivati u za današnje diskografske prilike standardnome nekolikogodišnjem ritmu, pauzu uzevši tek za samostalne potrebe pjevača i gitarista Adama Hawortha Stephensa, na čijem se albumu 'We Live On Cliffs' skriva jedna od (njegovih) najboljih pjesama, predivna 'Heights Of Diamond'. Turneja koja ih je dovela do fino posjećene Močvare (12-13 stotina ljudi, od kojih barem polovica fanova) primarno jest organizirana kao promotivna kampanja ovogodišnje ploče 'We Are Undone' – dojam o kojoj od početne suzdržanosti postojano raste prema iskrenom prihvaćanju, ali ipak sumnjam da će taj rast otići i dalje – ali koncertni je pristup benda na njoj najviše označen skretanjem prema žešćem, grmljavinskom električnom zvuku prvi put predstavljenom na prethodniku 'The Bloom And The Blight'. 'My Love Won't Wait' je i sinoć zvučala fenomenalno, uz vrhunac glasnoće lako moguće bivajući i emotivni vrhunac cijeloga koncerta, te tako zapravo i opravdavši sitno štekanje ostalih izvedenih hard-rock pjesama poput 'Some Trouble' ili 'Halcyon Days'. Ali pokazalo se da očekivano zabavljačko funkcioniranje gotovo proto-metal ili barem retro-70s blues-rocka u okviru klupskog nastupa barem ovdašnjoj publici benda nije, je li, profunkcioniralo u potpunosti, odnosno na pravi se način pridodalo folk-rock kloparanju preko kojeg smo bend i zavoljeli, i kojim su se i izdvajali od poznatijih dueta usporedivog zvuka. The White Stripes su bili ti zaduženi za hard-rock, a The Black Keys za više crnačkoga groovea, dok su moji junaci, uz sto puta bolje pjesme, imali i taj meni neodoljiv storytellerski western-folk element. Uživajući u koncertu iz umalo pa zadnjeg reda, primijetio sam da su oko mene ljudi pjevali, a fanatici u prvim redovima stisnute šake podizali, upravo kod ranijih folk-rock pjesama, tijekom metaliziranih trenutaka uzimajući predah od egzaltiranja, a za vrijeme prog-pastorale 'Invitation To The Funeral' – otprilike, Queen: mjuzikl, u izvedbi asketskih Jethro Tull – odsvirane kao drugi dio klavijaturskog medleyja s bolnom 'Fly Low Carrion Crow', gledajući se u simpatizirajućem nekuženju.

Srećom, uz trinaesto preslatko prase u vidu obrade 'Settin' The Woods On Fire' Hanka Williamsa – prema kojoj je nazvan jedan od mojih omiljenih albuma, onaj grupe The Walkabouts, koji ovih tjedana ponovno otkrivam – kojom je otvoren fantastičan bis, sinoćnji je repertoar bio podijeljen točno na pola između friškije žestine i stare sepijske folk romantike. Two Gallants su u svojoj srži ipak onaj dvojac bez kormilara, kako sam ih jednom već bio opisao, koji je na jednom treningu sasvim slučajno otkrio šikarom zaklonjen rukavac Mississippija na kraju kojeg je vrijeme stalo, ili zapravo uopće nije stalo, samo do tamo nitko nije uspio dobaciti vijesti o malome Presleyju koji bogohulno mrda kukovima i pjeva ko crnac, sram ga bilo. Znate onu najpoznatiju fotku Billy The Kida? Two Gallants su retuširanje te fotografije tako da umjesto puške Billy drži gitaru – komotno može i električnu, jer se akustične Adam sinoć prihvatio tek na samom kraju nastupa – te onda i njezino utjelovljenje od strane majstora Bena Fostera, ne samo zbog određene fizičke sličnosti toga glumca i frontmena benda i ne samo zbog Billyjeve sudbine opjevane u himni svih zatvorenika 'Las Cruces Jail'. Odsvirana umalo na samom kraju, sinoć je predstavljala i finalnu eksploziju jedne dijelom raspojasane, ali dijelom i na šank nujno oslonjene večeri u salunu, ispunjene kaubojskim operetama ('Fail Hard To Regain'), bluesovima željezničkih tračnica ('Two Days Short Tomorrow') te pijanim baladama koje se u punokrvne hitove propinju poput mustanga prije galopa ('Steady Rollin''). U tim mi je pjesmama donekle mutnjikava zvučna slika smetala još i manje, zapravo pojačavajući ugodnu pred-tehnološku atmosferu u kakvoj se one i osjećaji koji uz njih idu i odvijaju, stvorenu i pokatkad šupljim prostorom između dvaju instrumentalista, jer jebiga, vlasnici okorjelih špelunki na Divljem zapadu baš i nisu ulagali u vrhunske razglase.

Inače, ususret koncertu usudio sam se nadati izvođenju tek dviju pjesama, i bend mi je prvu od želja ispunio, kako je to već red, već prvom pjesmom, osiguravši si moju ionako golemu naklonost za cijeli koncert. 'Despite What You've Been Told', izvedena u primjerenoj siromaškoj raskoši, naglašava da smo i prije i nakon svega prvenstveno odgovorni samima sebi, što mi uvijek dobro dođe čuti, makar se i ne nalazio prečesto u situaciji koja je naratora potaknula na tu prekrasnu ispriku kroz ispovijed, ili ispovijed kroz ispriku. Spomenuta 'Las Cruces Jail' je bila druga od želja, i moram priznati da mi nije bilo svejedno kad je mjesto otvaračice bisa, koje sam joj bio pretpostavljao, zauzela obrada Hanka Williamsa, ali zato mi je oduševljenje konačnim izvođenjem, kao i unesenošću i energičnošću kojima ju je bend nosio, bilo snažnije. Bendovima zaista nije preporučljivo tu i takvu pjesmu ni pokušavati koncertno naslijediti, što je prepreka koju su Two Gallants zaobišli trikom koji inače ne volim, spuštanjem u parter, ali koji za razliku od rokerskih ima smisla kada ga izvedu putujući svirači kakvima se Adam u svojim pjesmama voli predstavljati. Neozvučena unplugged verzija campfire-singalonga 'Broken Eyes' – iako, najglasnije i najbolje je pjevao Tyson, kojega sam u zamračenoj stisnutosti zamijenio za posjetitelja kojemu sam se divio zbog filigranski točnih harmonija! – tako je ostavila najpotpuniji dojam slušanja nevezanih lutalica koji prostranim prerijama tumaraju da bi mogli pisati pjesme, pa pjesme pišu da bi mogli tumarati. Ovo što ću im zaželjeti zasigurno nije fer, ali neka se nikada ne smire na jednome mjestu. Set lista: Despite What You've Been Told – We Are Undone – My Love Won't Wait – Steady Rollin' – Two Days Short Tomorrow – Fly Low Carrion Crow – Invitation To The Funeral – Some Trouble – Fail Hard To Regain – Halcyon Days – BIS: Settin' The Woods On Fire – Las Cruces Jail – Broken Eyes

Foto: Petra Novosel