Novi dan, novi sjajni koncert u Zagrebu. Da netko pogleda samo protekla dva tjedna u Zagrebu, zaključio bi da je hrvatska metropola meka kreativne glazbene scene. Mnogi će usput reći da je u ovom tjednu najbolji jazz moguće čuti u sklopu festivala jazz.hr/jesen, na koncertu Leeja Konitza ili Vijaya Iyera, ali posjetitelji koncerta Nika Bärtscha i njegova sastava Ronin znaju da je pravi, živi dom jazza i kreativne glazbe jučer bio u kazalištu &TD.

U divnom ambijentu do kraja popunjene velike dvorane &TD-a koja se pokazala idealnim prostorom za ovaj koncert, Nik Bärtsch (klavir i Fender Rhodes), Sha (bas i kontrabas klarinet), Thomy Jordi (bas-gitara) i Kaspar Rast (bubnjevi) održali su odličan koncert. Ponudili su publici iskustvo koje je opravdalo onaj epitet "zen" koji se tako često dovodi u vezu s Bärtschovom glazbom.

Teško je ostati ravnodušnim na minimalistički jazz koji izvodi Ronin. Poput uzgajanja bonsaija, Ronin pjesme i specifični groove grade polagano, strpljivo, istražujući prostor zvukova svakog udarca palice po bubnjevima, svakog trzaja žice bas-gitare, svakog udarca klavira. Instrumenti djeluju kao cjeline za sebe, a istovremeno se nadopunjuju na izrazito domišljate i iznenađujuće načine. Ni ne snađete se, a već se naziru strukture u skladbama gdje ih prije nije bilo. Zaskoči vas zatim složeni groove, već lupkate nogom, njišete se u ritmu. Pjesme se grade u krugovima, cikličkim frazama i mnogostrukim ponavljanjima, a u svakom ponavljanju dolazi do sitnih promjena koje postaju sve intenzivnije i kulminiraju eksplozijama, vrlo kontroliranim eksplozijama koje pokazuju nevjerojatnu usviranost benda. Roninova je glazba poput beskonačnih, hipnotizirajućih spirala. Skladbe su dugačke, ali zadržavaju pažnju svojim ingenioznim elementima i nadogradnjama. Sat i pol koncerta sažme se u deset minuta.

Iako je uglavnom riječ o smirenoj glazbi, bend si dopušta i trenutke energičnije svirke, kada se nakupljena energija pretoči u pravi funk. Uglavnom je to izraženo kroz Jordijevu svirku na basu (slapping), kroz višeritmičnost i sinkopirane ritmove. Ti su elementi tu da vas podsjete koliko ostatak njihova repertoara odudara od tih uobičajenih idioma jazza i funka. Bärtsch pritom svoj klavir koristi kao udaraljkaški instrument u punom smislu te riječi, a i svi ostali instrumenti imaju značajnu ritmičku ulogu. Čak i saksofon, koji Sha svira s mnogim netipičnim tehnikama kao što su udaranje jezikom (slap tonguing) te prepuhivanje (overblowing) te tako postiže neočekivane efekte, služi za oblikovanje ritma. Tako jednostavna glazba ako promatramo instrumente zasebno, a tako složena kada shvatite cjelinu koju članovi Ronina minuciozno slažu.

Zanimljiv je i način na koji bend koristi tišinu kao peti instrument, kao element koji oblikuju poput plastelina. Najbolje se to moglo osjetiti pri samom kraju bisa, kada se zvuk benda postupnim smanjivanjem dinamike svodi na šapat. Iz takve upotrebe tišine proizlaze i iznimno suptilni prijelazi među pjesmama, toliko suptilni da je publika propustila reagirati u određenim trenutcima, a pogrešno reagirala u drugima. Nitko nije zamjerio.

Skladbe koje su izvodili dolaze iz svih perioda karijere, a mogu se čuti i na odličnom albumu “Live”. Uživo njihov zvuk i pristup, koji mogu djelovati pomalo hermetično na studijskim snimkama, postaju utoliko življi, opipljiviji i bolji. U odnosu na spomenuti album, izostao je perkusionist Andi Pupato, a i basist je 'novi' (na albumu se pojavljuje Björn Meyer), ali to se nije negativno odrazilo na uvjerljivost i intenzitet izvedbe.

Nakon svega rečenoga i detaljnog analiziranja glazbe, zapravo je dovoljno reći da je bend potpuno zasluženo zaradio ovacije publike. Lijepo je vidjeti okupljeno mnoštvo ljudi na jednom ovakvom koncertu. Kad bi bili cinični, rekli bi da je činjenica da je koncert bio besplatan pravi razlog dobre posjećenosti. No razlozi za dolazak postaju nevažni kada znamo da je zajednička misao nakon koncerta bila 'nisam očekivao nešto ovako genijalno' čak i od ljudi koji inače možda nisu upoznati s jazzom. Veseli što je publika prepoznala veličinu umjetnika koje je slušala tijekom sata i pol.

Atmosferi i dojmu koncerta je, osim glazbe, velikim dijelom doprinijela i savršena, minimalistička rasvjeta u &TD-u koja prati podjednako minimalističku glazbu. Slično kao i na koncertu Colina Stetsona, kreativno upotrebljena 'jednostavna' scenografija pokazala se punim pogotkom. Posebne pohvale idu i zvuku u dvorani koji je bio gotovo savršen i koji je omogućio da se razabiru svi pažljivo odsvirani tonovi.

Last but not least, velika zahvala ide i festivalu Culturescapes i svima uključenima u organizaciju koji su nam omogućili da ovakav koncert gledamo i slušamo besplatno. Nadamo se ne i posljednji put.

Foto: www.nikbaertsch.com