...last night I got word, Jason Molina died, why does the world take the good ones away, beating them down so hard, putting them in their grave... Vjerujem da su stoičku mirnoću kojom je Mark Kozelek u prošlogodišnjoj 'Sometimes I Can't Stop' notirao smrt svojega prijatelja čuvši nemilu vijest donekle bili podijelili i svi obožavatelji Jasona Moline, svjesni kako su na ovoga divnog čovjeka duhovi odavno položili pravo svojeg vlasništva. Mi koji smo ga imali jednako sreće i nesreće slušati uživo u Zagrebu početkom ljeta 2005. godine iz prve smo ruke vidjeli ono što se dalo naslutiti iz pjesama ili dojmova upućenijih pratitelja, a to je da ovaj čovjek naprosto ne može još dugo. Baš kao i kolega mu Vic Chesnutt, Molina je često i postojano flertao sa smrću; ne znam je li ikad posegnuo za heroinom, ali na zagrebačkom koncertu odsvirana 'Carmelita' još jedne pokojne legende (ima li jebote itko živ?) Warrena Zevona pokazala je kako Jason zaista neizostavno tone. Skoro da je, oduševljen izborom ali ustrašen signalom, nisam bio mogao pjevati. U tome je smislu jedino iznenađenje viješću da je umro bilo postojanje ikakve vijesti uopće, jer ga je neuspio pokušaj sređivanja života i spašavanja onoga što se spasiti dalo bio odvukao čak i od ono nešto sitnobrojne, ali tople pažnje koju je zaslužio nekima od nas pjevajući i naše strahove, krhkosti i tjeskobe. Nadali se jesmo, ali protiv nade, jer, kako je rekao Dražen, ako mu pomoći nije uspio ni kralj terapijskog peglanja svih životnih bora i oštrih rubova Will Johnson, onda je potpis ispod presude odavno bio i potvrđen pečatom. Isti su pečat, jebiga, nosile i Molinine najprodornije pjesme.

U ovom kontekstu posebno neprikladno posezanje za mjeračem ljubavi iskoristit ću tek da bih pokušao i samom sebi objasniti zašto sam Jasona Molinu, njegove Songs: Ohia i Magnolia Electric Co., naizgled uvijek volio nešto manje od nekih drugih autora i bendova. Bilo ga je teže slušati od većine njih, a ja baš i nisam netko tko bježi od tužne pjesme. Molinin je rad tako bio jedno golemo baždarenje, testiranje preostale čvrstoće napuknutog srca ili njegovih razbacanih komadića, kojemu se nije bilo uputno češće prepuštati. U opširniju se vivisekciju naprosto nisam spreman upustiti, možda ni sposoban, prisjećajući se kako je totemska 'Just Be Simple' imala i konkretan utjecaj na određena zbivanja u mojemu stvarnom životu, ne samo mazohističkom porivu porcije kauč-depresije prije vraćanja u normalu i svakodnevni ritam. U nedjelju, 16. ožujka, na prvu godišnjicu Jasonove smrti, tu sam pjesmu uživo čuo dva puta. Naime, udruga IzvrstAn, sve agilniji koncertni promotor Bojko Lynx i Supersonična emisija Radija Student organizirali su koncert pod nazivom 'Songs: Izvrstan / Jason Molina', iz čijeg je samog naslova i datuma povoda bilo jasno kako je riječ o tribute koncertu domaćih izvođača neprežaljenom true-baduru. Najavu koncerta bio sam popratio mućkanjem različitih reakcija, od kojih se većina mogla svesti na dva podjednako suprotstavljena koliko i logično povezana para.

Prvi sam već natuknuo svojevrsnim izbjegavanjem češćeg uronjavanja u Molinin mrak, koje me svejedno nikada nije uspjelo potpuno odstraniti od opasnog i primamljivog utapanja vlastitih prstiju, zatim i uskakanja cijelim tijelom, u njegovu gustoću. Drugi su činili moje iskreno divljenje sposobnošću organizacije koncerta takvog tipa u nas, te sumnjičava podozrivost o realnoj mogućnosti da se takav pothvat izvede na način koji neće odavati dojam kako je riječ tek o suludoj fanovskoj tvrdoglavosti. Sam je koncert, održan u Močvari pred tek četrdesetak ljudi, sve te misaone komplikacije i pomalo neutemeljene nade zapravo u potpunosti potvrdio – bio je to lijep koncertić zajebanih pjesama, kojemu se ništa ozbiljnije ne može zamjeriti na konto onoga što jesmo čuli, ali koji bi svakako bio profitirao uključivanjem mnogog toga što nažalost nismo. Last-minute otkazivanja My Buddy Moose i Luke Belanija večer nisu lišila samo najpoznatijih imena nego barem i jednog benda (ne znam koji je bio plan oko Luke, solo ili s grupom) koji bi Molininu autorski najčišću i najvredniju ostavštinu, eksplozivni prelazak na pustinjski rock i preuzimanje naslova albuma 'Magnolia Electric Co.' za ime svojega novog benda, izveo u obliku koji zaslužuje. Znam da postoje odani fanovi koji će se kleti u početni lo-folk imena Songs: Ohia, te svoju vjernost iskazivati i nepodijeljenom hvalom za ploče novijeg datuma, ali tih je 4-5 godina Molina rekao sve, u to sve ubacivši i ono što nismo htjeli čuti, pogotovo na pjesmama 'Leave The City' ili 'The Dark Don't Hide It', koje ovako nismo ni mogli čuti u zadovoljavajućim verzijama.

Možda ih se My Buddy Moose uopće ne bi bili prihvatili, ne znam, ali bi njihov prerijski rock sasvim prikladno oslikao jednu od ključnih strana Molinine autorske osobnosti. Ideja da bi idealan postav ovog tipa koncerta, raspravljen poslije svirke i s organizatorima, uključivao baš My Buddy Moose kao kućni bend uz čiju bi se pratnju izmjenjivali svi ostali izvođači bila je prihvaćena tek s onim čeznutljivim priznanjem kako bi takvo što u našim uvjetima bilo naprosto nemoguće produkcijski odraditi. Maštanje je dozvoljeno, nije li? Ovako, jedine udarce bubnja u sjedećoj Močvari (možda je mjesto održavanja bilo prikladnije prebaciti u prednji prostor kod šanka? Ili u neki kafić, za intimniju atmosferu?) čuli smo prilikom uvodnog nastupa Benchwarmersa, koji su se ovom prigodom Tomekovim kratkotrajnim prebacivanjem na bas formirali kao trojka. S obzirom na to da su 'Just Be Simple' svirali još na svojemu prošlogodišnjemu koncertu u Spunku, bilo ju je sasvim logično očekivati, nakon čega su finom country izvedbom 'The Old Black Hen' naslutili kako će svaki od izvođača odsvirati samo dvije pjesme, što je s obzirom na njihov sveukupan broj ipak bilo za nijansu premalo, s time da je zatvarač Srđan Arbutina (iz Lady Friends And Flowers) izveo samo odrješitu 'Knoxville Girl'. Spomenuo sam gore da sam 'Just Be Simple' u nedjelju čuo dvaput; ne znam gdje je zaštekalo u komunikaciji oko slaganja repertoara, ali mi je drago, jer ju je na jednako divan, ali aranžmanom i pristupom znatno drugačiji način izvela i Zvonka Obajdin (iz Svemira, a valjda i iz svemira, kao svi mi). Čak ni gubljenje nekoga kontakta s mikrofonom ili što već nije narušilo njezin pojedinačno znatno najuvjerljiviji nastup večeri, izveden poluakustičnom gitarom zaista prijetećeg zvuka, koji se s navedenom pjesmom i 'North Star' složio kao saliven.

Zvonka je bila najuvjerljivija iz jednoga vrlo jednostavnog razloga. Iako su i ostali kantautorski izvođači svoje zadaće izveli prilično sigurno, jedino sam slušajući njezinu izvedbu dobio dojam kako joj muzika Jasona Moline zaista nešto znači, dok su, svatko iz svojih razloga, ostali projicirali tek profesionalno pristajanje na sudjelovanje u programu, izuzevši Ivanu Lulić (ne znam zašto je bila najavljena samo svojim imenom kada ju je na gitari pratila kolegica Gordana iz Auguste) čiji su izbori 'Lioness' i 'Heart My Heart' dali naslutiti poznavateljicu opusa, ali su bile izvedene malo prečisto i preprofi za nekoga tko je ikada svoje demone prepoznao kao duhove koji su opsjedali Molinu. Reducirajući se samo na jednu pjesmu, Arbutina kao da je pokazao da je u program uletio tek da ga popuni, dok finoj roadhouse maniri kojom je Elephant And The Moon Pero odsvirao 'Don't This Look Like The Dark' i 'Hold On Magnolia' možda i ne bih ništa prigovorio da jednostavnost otvorenih akorda i čitanje obaju tekstova s papira (ujedno i Vatroslavov krimen kod 'The Old Black Hen') nisu sugerirali uspješno položen kurs brzinske nadoknade poznavanja opusa ove legende. Svjestan sam da svi ljudi ne pamte tekstove mojom preciznošću, ali mislim da smijem pretpostaviti kako je za sudjelovanje u projektu kojim se odaje počast čovjeku čija je muzika dirala i gnječila mnoge duše valjda nužan nekakav prijašnji odnos koji uključuje barem poznavanje nekoliko pjesama.

Ali, ajde, možda to sve tek i jest nepotrebno cjepidlačenje koje iz vida gubi najvažniju i najpohvalniju stvar, a to je mogućnost 45 minuta slušanja sasvim lijepih i prihvatljivih verzija fantastičnih pjesama čovjeka od kojega ih osobno nažalost nitko od nas više nikad neće imati prilike čuti. Sjedio sam, slušao, pjevušio i razmišljao, a nešto znatno više svojim čitanjima ne bi uspjela pružiti ni mnogo veća imena, kad se već nemoguće mjeriti s projektima koji kao izvođače uključuju Molinine prijatelje i sveukupne kraljeve svega uopće Willa Johnsona i Marka Kozeleka. Nemam razloga sumnjati da će dogodine, na obećanoj reprizi koja bi se trebala prometnuti u redovito obilježavanje, biti još malo bolje. Set lista: BENCHWARMERS: Just Be Simple – The Old Black Hen – ELEPHANT AND THE MOON: Don't This Look Like The Dark – Hold On Magnolia – ZVONKA OBAJDIN: North Star – Just Be Simple – IVANA LULIĆ: Lioness – Heart My Heart – SRĐAN ARBUTINA: Knoxville Girl

Foto: Dražen Smaranduj