Puno je jazz-koncerata ovih dana (a i ove godine) u Zagrebu. Može se čuti svašta svugdje, od post-bopa do fusiona, od dobrih do osrednjih izvedbi, od ZKM-a do Lisinskog. Sve do jučer, teško je bilo izabrati najbolje među njima. Nakon nastupa Trespass Trija u KSET-u dileme više nema: bio je to najbolji džezerski koncert sezone i godine.

Pred malobrojnom publikom u klubu koji je do prije nekoliko godina bio pozornicom velikana poput Petera Brötzmanna i Marca Ribota, jednostavno vrhunski koncert održali su Martin Küchen (saksofon), Per Zanussi (kontrabas) i Raymond Strid (bubnjevi i udaraljke). Sva su trojica članova benda posljednjih godina iznimno aktivna pa nema previše smisla navoditi na kojim su sve albumima i projektima sudjelovali. Ima ih mnogo i svi su u najmanju ruku dobri. Ipak, posebno je impozantan opus Martina Küchena, vještog skladatelja i saksofonista čije su skladbe čarobne i prepoznatljive, uhu ugodne i pitke, ali zahtjevne. On plovi kroz razne stilove i očarava bilo da vodi big band, bilo da glazbu izvodi u manjim formatima poput Trespass Trija. Štoviše, imam osjećaj da njegov rad najbolje funkcionira u izvedbi ovakvog trija. Pa iako je sastav saksofon-bubnjevi-bas prilično uobičajen za džezerski trio, njihov pristup glazbi sve je samo ne običan. Avangardan, slobodan i hrabar, ovaj se bend ne boji eksperimentirati sa svakakvim elementima iz jazza i improvizirane glazbe, od tradicionalnijih do smjelijih i istraživačkih. Ponekad me čudi koliko dobro Zanussi i Strid razumiju i prate Küchenovu glazbu. Nema sumnje da je ovo punokrvni sastav s tri ravnopravna člana.

Pristup trija istovremeno je minimalističan, vrlo osoban, ali i sirov i divlji. Iako je način na koji stvaraju zvukove jednostavan, glazba koja nastaje povezivanjem tih naoko individualnih zvukova iznimno je složena. Dok su u jednom trenutku glazbenici glasni i slobodni, gotovo razulareni i obmanjujuće nekontrolirani, u drugom već do neprepoznatljivosti dekonstruiraju melodije koje plutaju prostorom ogrnute ponorom tišine. Jer tišina je instrument, a pauze su solaže. Svaka očekivana a neodsvirana nota visi u zraku da bi se zatim iznenada pojavila u nekom drugom trenutku. Slobodna je to glazba, slobodnija od ostalih Küchenovih projekata, u kojoj je jedina konstantna neka melodija koju se razlaže i istražuje. Trespass Trio ne boji se koketirati i s nešto uobičajenim svingerskim i boperskim forama, ali one su tu u obliku jeke iz prošlosti te se ti elementi nemilosrdno razlažu a njihova se bit neprestano propituje. Primjerice, kad sviraju balade, saksofon daje noseću melodiju dok bubnjevi i kontrabas slobodno titraju i igraju neku svoju igru. U drugom trenutku, kontrabas i bubnjevi preuzimaju uobičajeniju ritamsku ulogu, a saksofon kreće u istraživanje prostora zvukova, od najtišeg šapta do prodornih vriskova. Ovakav se pristup može uvijek čuti i u drugim Küchenovim djelima kao što su to improvizirani segmenti na albumu "Injuries" sastava Angles 9.

Sve što sam napisao može zazvučati hermetično i teško prohodno, ali ovo je zapravo muzika puna osjećaja, puna tuge i melankolije, no i aktivističkog bijesa i elana. Dojam je da kroz glazbu Küchen, Zanussi i Strid pričaju neku svoju priču predstavljajući crtice iz života ljudi koje nikad nismo poznavali, ali s čijim se strepnjama i životnim tegobama itekako možemo poistovjetiti. Na račun atmosfere ovaj album vas odjednom odvlači u neka druga vremena u kojima je free jazz bio daleko više od same glazbe, kada je free jazz nosio i značaj pobune protiv diskriminacije, protiv neslobode. Küchen definitivno kanalizira iste te osjećaje prilagođene modernom svijetu gdje su ratovi proračunati, podmukliji i tek još jedan dio kapitalističke mašinerije koja žvače i guta ljude. Neprijatelji i ciljevi možda su se promijenili, ali borba za ove glazbenike i dalje traje. Ne znam u kojoj mjeri preostali članovi trija dijele taj svjetonazor, ali ga u glazbenom smislu izvanredno i vjerno prate te itekako zadržavaju vlastiti glas. Strid svoje bubnjeve često pretvara u udaraljke, zvukove proizvodi grebanjem i lupkanjem ili energičnim, virtuoznim bubnjanjem, a Zanussijev bas pun tona i mračne boje popunjava praznine te vibracijama usmjerava pojedine improvizacijske dijelove. Svaki je zvuk bitan, svaki potez gudalom najvažniji, svaki krik saksofona sudbinski. Trio je bespogovorno uživljen u svaku notu. Odsvirani je materijal, koji podržava takav pristup muziciranju, obuhvatio sve objavljene albume trija uz dodatak ponekog pogleda i prema drugim Küchenovim projektima. Ako bih tražio neki minus, onda bi to bio izostanak osjećaja toka iz pjesme u pjesmu koji je prisutan na albumima. Na nastupu uživo skokovi među pjesmama bili su očitiji i naglašeni šaljivim doskočicama uobičajeno suhog skandinavskog humora što je malo ubijalo atmosferu. Ipak, ništa strašno.

Nekako je prikladno da se najbolji jazz ne događa pred ogromnim auditorijem već u rubnim, kultnim prostorima uz svjetlo lučica i uz rijetke, ali probrane posjetitelje. Pravi, živi jazz uvijek je bio marginaliziran, a njegova vrijednost u potpunosti shvaćena tek s određenim vremenskim odmakom. Usiljeno “kulturno uzdizanje” i mjesto za pokazivanje treba potražiti drugdje. Poželimo samo da bude što više ovakvih, malih ogromnih nastupa.