Tortoise je krajem devedesetih i početkom nultih bio uistinu relevantan, utjecajan i kreativan bend. Danas to više nisu. Nadi da ću u njihovu recentnom radu ipak pronaći tračak neke skrivene čarolije konačni je udarac zadao njihov formulaični nastup u Močvari te tako samo pojačao mlaki dojam steknut preslušavanjem njihova nenadahnutog novog albuma “The Catastrophist”.

Dok se temeljne stavke njihova pristupa raznovrsnosti post-rocka nisu pretjerano mijenjale od samih početaka karijere, pa se tako oni i dalje u slaganju pjesama dotiču svakakvih žanrova u rasponu od jazza i math rocka do popa, u samom skladateljskom pristupu kao da je ponestalo energije i ideja. Upravo je zbog toga razloga najviše patio prvi dio njihova zagrebačkog koncerta. Fokusiranost na gorko prosječni novi materijal, razvodnjene skladbe bez glave i repa, nepotrebne i usiljene rošade na pozornici te povremeno nesnalaženje Johna McEntirea u bubnjarskim dionicama… sve je to sugeriralo da ćemo svjedočiti jednom značajno ispodprosječnom koncertu. Ni blaga, pozitivna preoblikovanja stvari s albuma nisu umanjila činjenicu da njihova eklektičnost u izboru elemenata kojima grade pjesme stvara nedorečene strukture i forme koje kao da nastaju i nestaju u trenutku, bez da im se pruži prilika da se zaokruže. To je segment koji odvlači pažnju i prilikom slušanja albuma, no posebno dolazi do izražaja u kombinaciji s određenom sviračkom distancom demonstriranom prilikom izvedbe u kojoj se tok glazbe neprestano zaustavljao, lomio i preusmjeravao bez ikakvog vidljivog pozadinskog koncepta. Ipak, negdje od sredine nastupa pa preko dva bisa koje je publika prilično iskreno i emotivno isprovocirala, stvari su se popravile. Bend se tada ritmički učvrstio oslanjanjem na duele i harmonije parova instrumenata, gitara i bubnjeva ponajviše, stvorio se nešto čvršći i fokusiraniji zvuk, a doticanjem starijih skladbi podsjetili su nas kako ista formula i isti akteri ne jamči nužno istu razinu kvalitete konačnog proizvoda.

Iako sam Močvaru na kraju, svim nedostatcima unatoč, napustio zadovoljan čuvenim (ta ipak su to legendarni Tortoise čak i kad nisu u punoj formi!), s odmakom od nekoliko dana shvatio sam da je njihov nastup savršen primjer praznine doživljaja iza kojeg ostaje samo potpuna ravnodušnost bez trajnih utisaka. Koncert koji se, osim ako niste baš najveći fanovi benda ili sasvim ogrezli u nostalgiji za postrokerskim zlatnim dobom, mogao mirne duše propustiti.

Vjerojatno će se rijetki, pak, složiti sa mnom da je stvarna i prikrivena zvijezda večeri bio samozatajni Sam Prekop. Ovom nam se prilikom američki pjevač, gitarist i basist benda The Sea and Cake predstavio instrumentalnim solističkim nastupom odsviranim isključivo uz pomoć nesvakidašnjeg alata - analognog, modularnog sintesajzera. Njegov je izričaj u startu najvećim dijelom obilježen specifikumom instrumenta kojeg koristi, no način na koji Prekop pristupa modularnoj sintezi otkriva dimenziju inteligentnog, kreativnog pa čak i inovativnog izvođača. Krećući od golih signala, ritmičnog pulsa te jednostavnih tonova, Prekop plete neprekidnu, hipnotičku tapiseriju sazdanu od pseudoretro migova te do temeljnih elemenata ogoljene, popom inficirane elektronike i indietronice. Duhom eksperimentalna, a opet pristupačna glazba. Dojmljivu izvedbu nije pokvarila ni potencijalna nezainteresiranost i statičnost samog izvođača koji kao da bi najradije svoje odsvirao skriven negdje iza pozornice.