Nikakvih konkretnih ili barem provjerljivih informacija još uvijek nisam dobio, ali ne sumnjam kako je kasnije drugog dana i tijekom cijeloga trećeg dana ovogodišnjeg Dirty Old Festivala posjet bio brojniji od onoga s kojim se posljednjega sata dnevnog svjetla, a koji je pratio njegov odličan nastup, u petak u Velikoj suočio Frank Turner, praćen svojim pouzdanim bendom The Sleeping Souls. Pedigre pankerskog okupljališta, makar hipijevskog stila, na određeni je način njegovo uvrštenje na lajnap činilo neočekivanim, ali na izrazito dobar način, iako se naposljetku pokazalo kako ono nije rezultiralo i, pretpostavljam očekivanim, širenjem ciljane publike. Među stotinjak prisutnih Turnerovoj svirci, osobno sam poznavao i više od deset ljudi koji su se do Velike nekako dokotrljali isključivo zbog njega, s time da je dobar dio njih, uključujući i mene samog, neko vrijeme zdvajao i kombinirao najugodnije opcije putovanja. Prilično sam siguran da velik dio njegove sve više rastuće hrvatske fan-baze jednostavno nije imao prihvatljivih načina za put pod noge ili kotače kakvog vozila, pa sjeme zasijano na lanjskom Terraneu Frank još uvijek nije požeo u potpunosti. Žao mi je eventualno većega rashoda u organizatorovoj računici, kao i obožavatelja koji su ga ovaj put morali propustiti, ali nipošto ne i vlastite prisutnosti. Ponovno ne štedeći sebe, kao ni prateću grupu, Frank Turner je odsvirao istodobno opušten i izrazito energičan rock koncert, krcat singalongova svih nas koji još uvijek ne priznajemo da smo odrasli.

Teško je pretpostaviti bi li u slučaju obilnijeg posjeta svirka trajala više od pedesetak minuta, koje je Frank ovom prigodom ispunio uglavnom udarnijim komadima svojeg kataloga, nizom sjajnih i okruženju žive festivalske svirke uvjerljivo prilagođenih verzija studijskih dragulja potvrdivši sebe kao jedno od najoriginalnijih imena aktualne kantautorske scene. Redom odjeveni u bijele košulje, Frank i suigrači doimali su se poput britanske škvadre koja je momačku večer budućeg mladoženje odlučila odraditi vikendom preko kanala, od kakve su se razlikovali odgovornošću i predanošću poslu, ali ne i veseljem i razigranošću. Povremenim zapadanjima u melankoličniji materijal upravo je ta radost svirke priječila repertoar odvesti u tmurnije vode, što je meni osobno osiguralo uživanje u omiljenom mi paketu sjetnih i sretnih nota, kakav se od prigode do prigode mućka u, recimo, "Reasons Not To Be An Idiot", pa kako koji put ispadne. Ista je ta radost pokazivala i kako je Frank sam više negoli sve one neprisutne primijetio razmjerno mnoštvo okupljenih koji su s njim otpjevali sve tekstove, od uvodne "If Ever I Stray" do najdivnije rokerske zakletve "I Still Believe" i himničkog kraja već kultne "Photosynthesis". Dobro, ne baš sve, jer je klasičnoj kičmi temeljenoj na prošlogodišnjoj ploči "England Keep My Bones" pridodao i potpuno novu pjesmu "Four Simple Words", kojoj već sad smijem prilijepiti oznaku budućega koncertnoga crowdpleasera.

Posebno mi je drago što je dobri momak Frank uvažio moj prošlogodišnji prigovor o propuštanju bogomdane (!) prilike da u katoličkoj Dalmaciji živalj provocira pjesmom tvrdeći da boga ni, što je u petak koliko-toliko nadoknadio - namjera jest ono što se računa, ali na kampiranju bezbožne pankerije ne možeš dobiti bodove za hrabrost, samo one za šarmantno izvedenu bockavu pjesmu, sa svih stranu popraćenu srčanim pjevanjem. Set lista: If Ever I Stray - The Road - Peggy Sang The Blues - Reasons Not To Be An Idiot - Glory Hallelujah - Wessex Boy - I Am Disappeared - Long Live The Queen - Four Simple Words - Try This At Home - I Still Believe - Photosynthesis

* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Budući da je kolegi Pavlovu pripala čast da piše o Franku Turneru koji je bio prevladavajući razlog zbog kojega smo se i odlučili krenuti na put u Slavoniju i kako nam je njegov nastup bio emotivno iscrpljujuć, ostale smo bendove slušali s manje angažmana i površno, uglavnom čekajući da vidimo na što danas nalikuju ti Suicidal Tendencies, dobrih dvadeset godina nakon što smo ih počeli slušati i dobrih deset nakon što smo prestali.

Nakon Franka svirali su zagrebački Dryflood, u to smo vrijeme više bili zabavljeni ćevapima i ćakulanjem, ali dojam je da su čvrsti, muški i odrješiti. Pošteni. Ako se tako glazba uopće može opisati. Sve te epitete lako je i opravdano primijeniti i na legendarne Samoborce Deafness By Noise koje, eto, ne slušam jer nije ta glazba baš moja vrećica čipsa, ali dogodi se tako da naletim na njih na nekom festivalu i pomislim kako bih možda opet mogao početi s tim, glasne gitare, brzo, hc, ovo-ono. Jebiga, uigrano je to, moćno i glasno, bez zamjerke.

Super je smiješno (barem je meni u tom času bilo) što je netko, možda čak i Toni ili Lovel, druge od tri zvijezda večeri, američke Street Dogs opisao kao Dropkick Murphys za sirotinju i mada je smiješno, to nije baš istina budući da je pjevač i frontman Street Dogsa pjevao u ovom drugom bendu, ali ih je ostavio kako bi se posvetio karijeri vatrogasca (ako je vjerovati allmusicu) i onda nešto sitno godina kasnije osnovao svoj bend. Je, da, lako je sada biti pametan uz internet, ali tamo na livadi ništa od toga nismo znali budući da našu malu zagrebačku ekspediciju uglavnom zaokupljaju neki drugi glazbeni afiniteti, ali jebeš afinitete, kada su ovi počeli svirati bilo nam je svima jasno, isti tren, zašto taj celtic-punk ima toliko fanova kod nas. Dobra je to muzika, pogotovo kada je svira ovako dobar bend. Brzo i živahno, poletno, veselo, ali ne i plitko, možeš brate skakutati, možeš pogati, možeš samo slušati i kimati glavom, možeš na prvom refrenu uhvatiti o čemu je riječ pa drugi već singalongaš, energija fino ide s pozornice prema publici i nazad, baš, ono, prava lijepa zabava. Koliko god ne volim taj izraz, potpuno je jasno da su ovi usvirani do maksimuma, znaju posao i vidi se da u njemu uživaju pa smo onda uživali i mi, stvarno dobar koncert pravog benda, bez zamjerke. Posebni je bonus bila obrada "Guns of Brixton" na kraju seta, e to smo već pjevali od prvog stiha.

I onda, Sucidali. Samo buka, jebote. Mike Muir ima stotinjak kila, ali ga to ne priječi da skače po stejdžu kao da ima panični napadaj. Nezaobilazna marama je tu, kratke hlače su tu, tijelo ala Anthony Kiedis s naslovnice albuma "How Will I Laugh Tomorrow When I Can't Even Smile Today" nestalo je u bespućima kalifornijske odanosti cugi, drogi i masnoj hrani, ali ono najvažnije, bijes, žestina i sumanutost, to je i dalje tu, to ne možeš ubiti. Prvo su svirali "You Can't Bring Me Down", a druga je navodno bila "Instituionalized" iako sam ja sve prepoznavao tek na mahove dobro prekriveno slojevima buke i brujanja zbog kojih mi se na momente činilo da to što ovi imaju u rukama samo izgleda kao instrumenti, a da su zapravo neki strojevi koji ne mogu proizvesti suvisao ton, samo krčanje. No dobro, očito su me godine slušanja drukčije glazbe omekšale i koliko god si i danas ponekada pustim poneki album ovih manijaka (iznimno rijetko, ali ipak), uživo to nije moja žurka. Ja sam iznimka, ipak, jer činilo se da mnogi uživaju, a i jedan od članova naše tročlane ekspedicije bio je strašno tužan što smo odlučili krenuti prije završetka koncerta jer, kaže, 'Umro sam od sreće, ovo je ko devesprve'. A on nije lik koji pretjeruje i da, devesprve je imao dovoljno godina da ide po koncertima i mlati glavom.

Stvarno dobar mali festival taj Dirty Old, svaka čast.