Unatoč ispunjavanju lijepog broja potrebnih preduvjeta, moji se fanovski instinkti nikad nisu uspjeli sprijateljiti s radom odnedavno upokojene grupe Petrol, zbog čega se naš odnos sveo samo na onih nekoliko informativnih slušanja, kojima treba pridodati i ona kojima sam prisustvovao u naklonjenijem društvu. Vijesti kako je gitarist Ilija Duni gotovo paralelno javnosti predstavio svoju novu grupu, divnog i nekim čudom još neiskorištenog imena Ti, dvojac koji čini zajedno s bubnjarom Trajčetom Nikolovskim (Ljiljanin rod ili?), tako mi nisu poslužile kao melem na ranu, koliko tek kao dobrodošla informacija oko toga što okvirno mogu očekivati. Izvan sfere približnoga muzičkog izraza – a usporednosti itekako ima, koliko smijem tvrditi kao neveliki poznavatelj Petrolova opusa – brzina i definiranost istupa ponajviše su pokazale kako nije riječ o kratkotrajnom predahu prije sljedeće etape nego kreativnom potezu iza kojeg autori stoje cijelom svojom trenutačnom energijom, inspiracijom i uvjerenjem, a drugačije valjda i nije trebalo očekivati. Sumnja kako bi se moja rokerska zatucanost mogla nasukati o zloglasne elektronske pasaže u podlozi bendovih pjesama, na koje sam nailazio po opisima, odagnali su dobronamjerni savjeti pouzdanih prijatelja i znanaca – e, to su jednostavno lijepe pjesme.

I doista jesu, kako sam se uvjerio na preksinoćnom koncertu grupe u Kinu Grič, a propustivši bendov nedavni zagrebački debi u Peronu 8. Kao nekakav cross-programski dio Žednog uha i Subversivea održan kao zatvaranje potonjeg, koncert se odvio u dvorani iz koje nisu bili maknuti niti oni redovi fotelja koje treba skloniti za normalno održavanje žustrijih koncerata. Moja ugodna povučenost u svojevrstan polusan, kombinacija epski napornog basketa ranije te večeri (za one koji prate, u pobjedi 120-114 imao sam 23 poena i 18 asistencija) i udobne stolice u predzadnjem redu, nužnost sjedećih mjesta za potrebe filmskog programa razjasnila mi je i kao najbolje zamislive uvjete za premijerno slušanje sanjivoga, kaleidoskopskoga indie-popa grupe Ti. Popevši se na pozornicu bez ikakvoga signala prijelaza programa iz nastupa predgrupe Draft (uhvatio sam samo posljednjih nekoliko minuta ambijentalnog šuma koji je djelovao kao finale neprekidne polusatne auditivne masaže), Ti su se prvo zagrijali jednim instrumentalom, da bi moje naznake panike da su me savjetodavci ipak zeznuli potjerali nizom toplih, prozračnih pjesama gorko-slatkih melodija. Ne mogu se sjetiti da sam ijednog trenutka doista zaspao, ali sve i da jesam, znači da se muzika Ilije, Trajčeta (koji je jednako koliko i elektroničke bubnjeve svirao i raspoloženje publike, svojim sjedećim plesom i širokim osmijehom) i njihovih raznoraznih pomagala za valove i šumove probijala i kroz san, što je sasvim prikladno za muziku blago psihodelizirane omamljenosti.

Posljedična preslušavanja odličnih pjesama 'Koliko dana' i 'Da ti želim dobra jutra' pokazala su mi da se nisam prevario pronašavši sličnosti s grupom Tame Impala, na koju me bila upozorila kolegica Lana, iako sam se tijekom koncerta češće hvatao u prepoznavanju britanskog jangle-popa osamdesetih godina, osvježenog electro-kuckanjem rekuperirajuće lijenosti. 'Regret' kao ključna pjesma New Order, taj ugođaj, samo resetiran u underground-sigurnost te zaogrnut primamljivim šarmom horizontalnog odugovlačenja povratka u stvaran svijet. Među desetak izvedenih pjesama nisam uočio ni jednu koja bi bilo ispala iz brižno konstruirane atmosfere, bilo nagrdila privlačnost repertoara, simpatično privedenog kraju duhovito nekompliciranim pozdravnim tekstom posljednje pjesme regularnog dijela nastupa, nakon čega se dvojac vratio i na zasluženi bis. Na početku sam spominjao preduvjete koji često ili uvijek trasiraju koordinate odnosa bend-slušatelj; moje se uživanje u subotnjem koncertu grupe Ti možda i može objasniti ispunjavanjem sasvim slučajno itekako prikladno postavljenih popratnih okolnosti, samo što i to ispunjavanje netko treba izvršiti. Ti jesu. Ili: Ti jesi.