Kad je o Lovely Quinces ili Dunji Ercegović riječ, njen nimalo anakrono-nostalgičan pogled u prošlost sadržan je u mračnom i prašnom zvuku, u glazbi koja kao da živi u svojoj dimenziji odvojenoj od stvarnosti. Dobar materijal, glaščina, gitara i stav - o Lovely Quinces se zapravo sve zna, sve je već rečeno i napisano. Deplasiranim mi se čini pričati o talentiranoj mladoj glazbenici koja je “svakim danom sve bolja” i čije će “vrijeme tek doći” kada je očito da već sada imamo priliku slušati sasvim zaokruženu umjetnicu koja može stajati sama s gitarom na bilo kojoj pozornici i svojim markantnim nastupom nadjačati čak i uporni žamor pomalo nezainteresirane publike. Njenu kvalitetu kao singer-songwritera dokazuje i odsvirani materijal koji se dotaknuo kako prethodnih izdanja (bez hitova - pohvalno!) tako i pjesama s nadolazećeg albuma. Nove stvari i dalje su prepoznatljive, možda mrvicu mračnije, no kvaliteta je konzistentna i konstantna.

Nedavno su se dečki iz ESC Lifea u jednom intervjuu osvrnuli na naviku da se naške glazbenike lagano zalijeva pohvalama, a od negativnih se opaski i kritika zazire čak i kad su konstruktivne i potrebne. Tako bih se ja sada trebao potruditi istaknuti loše strane Ercegovićina nastupa, ali uzalud mi taj trud. Zanimljive, vrlo osobne i iskrene pjesme u kojima intenzitet Lovely Quinces zadržava igrajući se dinamikom i ritmovima te strašan stage presence ne ostavljaju prostora kritikama. Sitne pogreške u izvlačenju nota i pokoji krivi akord ili nespretnost s pedalama samo dodaju šarmu ove ambivalentne glazbenice - tako ozbiljne i unesene tijekom svirke, razigrane i vedre inače. Kao što sam spomenuo, američki folk Lovely Quinces javlja se iz neke druge dimenzije.

Nastup Thurstona Moorea s praktički all-star bendom najavljen je simpatičnom Ercegovićinom omaškom kada je umjesto imena američkog glazbenika s londonskom adresom izgovorila “Sonic Youth”. Ispalo je to ironično prikladno budući da je ova inkarnacija Mooreova solo-rada vjerojatnije najsličnije što ćemo Sonic Youthu ikada dobiti. Jer, koliko se glazba Lovely Quinces doima “starinskom” iz nekih perspektiva, toliko Mooreova glazba djeluje više kao retrospekcija negoli introspekcija, kao pokušaj oživljavanja nečega iz prošlosti. Možda je stvar u tome da je postao svjestan da je ovo jedini način na koji bi post-punk/no wave svog bivšeg benda mogao svirati i dalje, a možda je to samo produžetak disonantnog izričaja nastalog iz pasivno-agresivnog nošenja s prilično gadnim razvodom (u kojem je on ispao negativac). Slične tendencije pokazivao je i ranije surađujući s glazbenicima iz voda metala i slobodne improvizacije. Moore se u svakom slučaju značajno odmaknuo od svojih ranijih, akustičnih i introvertnih solističkih radova. Uživo to sve skupa zvuči još masnije, podebljano uobičajenim Močvarinim basom zasićenim zvukom.

Iako nije virtuozni pjevač ni gitarist, a bome ne pati ni od viška karizme, Moore uspijeva djelovati odličnim frontmenom. Dio njegova uspjeha proizlazi iz saznanja da je najbolji u onim situacijama kada se oslanja na vrlo sposobne i talentirane muzičare. U slobodno-improvizacijskim pothvatima to su npr. John Zorn ili The Thing!, prethodni album “Demolished Thoughts” velikim djelom iznio je Beck u ulozi producenta, a trenutni bend i album ne bi bili ni približno toliko uspješni da mu društvo ne prave sjajna Debbie Googe (My Bloody Valentine) na basu, posvuduša i vrsni gitarist James Sedwards koji je često otvarao prostor Mooreovim vrludanjima te Steve Shelley kao arhetip post-punk bubnjara koji dodatno pojačava dojam promatranja kakve sjene ili projekcije Sonic Youtha. Strašna su to imena sama za sebe, sposobni pratiti Moorea bilo da sviraju čvrsto i ustaljeno rokerski, zvučeći pritom kao polovični Sonic Youth (poslušati projekt Body/Head Kim Gordon za nedostajuću polovicu), ili se upuštaju u poluimprovizirane nojzerske jamove. Upravo je tim improviziranjem, kao i neobjavljenim materijalom s nadolazećeg albuma, do gotovo dva sata trajanja nadopunjen relativno mali broj skladbi koje ovaj sastav ima u repertoaru. Ti su produljeni, slobodniji segmenti iz kategorije “ili voliš ili mrziš” izvedeni vrlo dobro, no vjerojatno su mnoge koji su na koncert došli očekujući čisti rock malo umorili. Posebno je to postalo očito negdje sredinom nastupa; budući da su “hitovi” i upečatjivije stvari poput “Forevermore” ispucane tijekom prvog dijela koncerta, fokus benda tada je počeo lagano vrludati, sve se više i češće upuštajući u prethodno spomenute nojzerske improvizacije koje su svojom repetitivnošću i strpljivim građenjem na trenutke podsjećale na pristup koji baštini trenutna inkarnacija Swansa.

Na kraju i objektivno gledano, sitnim zamjerkama kao i nesnosnoj, vuvenhandovskoj vrućini unatoč, bio je to vješto odsviran i zabavan koncert bez većih propusta. Palac gore!