Čak i kada je kratko postojala balkanska surf scena (cca. 2011.-2014. RIP), Threesome su uvijek bili prešutna siva eminencija pokreta. Službena nomenklatura glazbene kritike bend podvodi pod garage surf/noise surf/punk surf. Kako bismo unijeli dašak novog u ovaj izvještaj bend ću svrstati u bobsled surf, radi vratolomne brzine izvedbe, adrenalina koji se luči u auditoriju i na pro sceni i, ne ponajmanje, radi komponiranja pjesama koje su ritmični ekvivalent bježanja od policije autom nakon oružane pljačke – zavoj, kočenje, ful gas, ručna, oštar zavoj, nitro, zaletavanje u cisternu benzina sa zapaljenom cigaretom. Bobsled, doduše, na kraju ne eksplodira, ali se zaleti kroz finiš lansirnom brzinom što nije nespojivo s glazbom i svirkom Threesoma.

Dašak novog ponajviše je potreban radi jučerašnjeg koncerta koji je pa čak i nemarno nastavio niz predvidljivo upečatljivih izvedbi uživo, perpetuirajući stereotip o bendu kao sigurnom pick-u u glazbenoj kladionici. Threesomov stagnantni nadstandard učinio je neočekivano očekivanim.  Svaki nastup svojevrsna je repriza prošlog, nešto kao repriza omiljene epizode omiljene serije. Paradigmatski primjer rock benda koji je svoju ulogu prihvatio sa žarom, svirajući kao da imaju najbolje zdravstveno osiguranje , ovaj beogradski trio čini se da je prvenstveno zainteresiran da zabavi sebe. Naše šlepanje na njihov bobsledu je sretna simbioza u kojoj domaćin kao da je uvijek u predpijanom stanju (osim Jovane koja djeluje kao trezveni meštar svog bubnjarskog stroja), a domaćinova oprema je uvijek iznova izložena izvanrednim naporima (pogotovo Jovanin bubanj). Koncert je odsviran u nešto više od sat vremena unutar kojih je zamijenjen barem jedan gitarski remen, klještima ekstrahiran jedan ¼'' konektor iz bas gitare, osvojen vrh barem dva zvučnika, odsvirane su barem dvije obrade (Trashmen, Ramones), ušlo se svirati među publiku barem dva puta, svi članovi benda su barem jednom bodysurfali , publici je predana na korištenje jedna gitara te jedan theremin i sudjelovali su dva gostujuća glazbenika (Vibor Vlainić – Pistolrays/Cash Tribute, Boris Vlastelica – Repetitor).  Labilnoj, ali nabijenoj atmosferi pripomoglo je i florescentno osvjetljenje koje je ljude i prostor pred pozornicom transformiralo u scenu iz zombi apokalipse, punu žutih ispijenih lica i praznih, gladnih očiju. Nažalost, ništa od navedenog ne može se nazvati neuobičajenim za koncert Threesoma.  Osim sintagme bobsled surf, jedina druga potencijalna novotarija proizašla iz ovog izvještaja bit će Uroševa  Electro Harmonix  pedala koja na mahove unosi timbre (bre!) orgulja, koji liježe kao mlijeko u orkanskom kovitlaju instrumentalnog surfa. No, nisam stručnjak za gitarske pedale i njihovu upotrebu. Moguće da je ova pedala već dugo među nama.

U ovoj zemlji kulturnih i manje kulturnih diletanata, odličan koncert u društvu zombificirane publike koja zna da je bird ključna riječ za surf rock dernek možda jest iznimka koja potvrđuje deprimantno pravilo.  Odličan koncert skupine Threesome je pak postalo pravilo koje potvrđuje iznimku. Svaki puta, ponovno. Predvidljivo poput gluposti Jakova Sedlara.  Bože me sačuvaj.