U međuvremenu smo njegove članove, bubnjara Paala Nilssen-Lovea, basista Ingebrigta Håkera Flatena i saksofonista Matsa Gustafssona imali priliku slušati još nekoliko puta, ali taj koncert, uh, to je bio jedan od onih što se prepričavaju godinama i desetljećima. Obrade Black Sabbatha (“Iron Man”), sukljajuća energija i generalno ubijanje… Što se više bližio novi susret s bendom, to sam bio uvjereniji da je magija te večeri poglavito stvar nesavršenosti mehanizama pamćenja, još jedan artefakt pozlaćivanja prošlosti i nostalgičnog pogleda prema sjajnim danima N.O. Jazza (u istom su nas mjesecu te davne 2006. posjetili Satoko Fujii Quartet, Otomo Yoshihide New Jazz Ensemble…).

No već tamo polovicom nastupa u Močvari i rokerskog uskličnika u vidu kotrljajuće “LOOP - The Nail Will Burn” s najnovijeg im albuma “Shake!” postalo je jasno da zapravo, upravo svjedočimo još jednom legendarnom koncertu. Ono što je prepričavanjem i prisjećanjem njihovih ranijih nastupa zaboravljeno, sada je postalo očito. Van rokerske živčanosti i pristupa, u tišinama i padinama između bljesaka zaigrane energije, nalazi se sastav koji se u slobodno improviziranim, free jazz frazama snalazi izvanredno. Mogli bi se samo u tim prijelazima i zadržavati, ali upravo je u kontrastima skokova i eklektičnim zaokretima glavnina njihove privlačnosti. Apstrakcija pa eksplozija. Takvo poimanje glazbe i struktura proizlazi izravno iz njihovih vrckavih karaktera, njihova neozbiljno ozbiljnoga pristupa jazzu u kojima se ne libe sjebati stvari i crtati izvan zadanih okvira. Čak i kad preispituju i obrađuju klasike japanske džezerske scene poput Yōsukea Yamashite, nije im problem reći “we’re playing it wrong and we’re going to keep doing it”.

Sat vremena koncerta prošlo je u trenu; The Thing su nas, što novim što starim materijalom, malo tresli i lupali riffovima kojih se ne bi posramili ni pankeri, malo vozali slobodno improviziranim uličicama nadahnutih solo-točaka, a konačno nas rastavljali tihim no moćnim minijaturama slobodnog jazza u kojima su ne toliko dijalozi koliko pipkanja tročlane vojske nadjačavala čak i lupajuće White Lies i teške basove trešteće muzike iz susjednog Jedinstva. Kao da ih je ta smetnja natjerala da se ispušu, izlupaju i istrzaju više od planiranog. Zbog te inherentne sirovosti, nisu ovoga puta trebali obrađivati rock bendove, već su referenciranjem ostajali u kontekstu žanra (Don Cherry i prethodno spomenuti Yamashita).

U deset godina za nama Paal Nilssen-Love postao je vođa big banda (Large Unit), Mats Gustafsson još većeg benda (Fire! Orchestra), a Ingebrigt Håker Flaten svojim projektima oživljava scenu u Austinu. Ta su dodatna iskustva, a posebno skladateljska umješnost Nilssen-Lovea, jasno prisutna u glazbi i skladbama The Thinga, ali bez kompromisa po pitanju nabrijane snage kojom zrače ova trojica. Gušt ih je gledati u fizičkim naporima i previjanjima. Jer Gustafsson se u ovom formatu ne može sakrivati iza elektroničkih efekata, već je primoran odraditi sat vremena iscrpljujućeg puhanja. Slično tome, Nilssen-Loveu ne ostaje mjesta za previše suptilnosti, nego djeluje poput mašine koja je ispala iz ležaja, pa lupa na sve strane, bez ograda. A Håker Flaten u svemu tome djeluje nervoznije i neobuzdanije na kontrabasu negoli na električnom basu. Vrhunska, zaokružena i urnebesno zabavna izvedba.