Zbog uloge koju su The Residents imali tijekom formativnih godina moga glazbenog ukusa i percepcije glazbe uopće, o njima nikad neću moći sasvim objektivno suditi. To je glavna lekcija koju nosim sa sobom s njihova koncerta održanog u Močvari.

Možda je baš zato, zbog tog sukoba nostalgične subjektivnosti i hladnih činjenica, pomisao na ponovni susret s herojima iz djetinjstva bila podjednako gorka i slatka, kako tradicija nalaže. Slatka, jer njihovi nastupi i glazba, čak i nakon svih tih silnih desetljeća djelovanja, ne prestaju svojom burlesknom apsurdnošću golicati one neke dječački naivne, fantazmagoričnim slikama zaokupljene dijelove uma. Gorka, jer teško je oteti se dojmu da je vrijeme ipak učinilo svoje pa se ovaj često neobjašnjivi i ironično distancirani kolektiv sada doima poput krhke ljuske i faksimila nekadašnjih inkarnacija. Glazbenici su odlazili i dolazili, od originalne postave ostao je samo jedan član, a putem je nestalo i značajnog dijela njihove mistike. Doba interneta i prožetosti informacijama dohvatilo je i nedohvatljive pa je, unatoč narodnoj predaji i utješnim mistifikacijama, identitete kreativaca i jezgrenih glazbenika iza američkog kolektiva i 1:1 presliku koncerta kojemu smo svjedočili moguće pronaći u dva-tri klika.

Ne treba zaboraviti da je raskomadani, kaleidoskopski i nerijetko hermetični pristup rocku varirajućih postava i formi The Residentsa uvijek bio pomaknut u fazi u odnosu na naš svijet, neovisno o promatranom desetljeću, periodima njihova djelovanja ili glazbenika s kojima ih uspoređujemo. Neosporno je da su bili i ostali jedinstveni. Ipak, tinjajući negdje na granici stvarne avangarde i eksperimentalnosti u početcima, zbog svoje su dugovječnosti dočekali da nekad inovativni i šokantni komadi njihova pristupa preuzmu srednjostrujaški bendovi, dok su istovremeno sami kreativno klonuli i stagnirali čak i dok su otkrivali i apsorbirali razne glazbene novotarije poput elemenata (atavistički suvremene) elektroničke glazbe. Danas je njihov zvuk blago anakron, ogoljen i distorziran, shizofreni amalgam rocka, bluesa i popa sveden na disonantne gitarske rifove i cvilež, industrialom obojene kulise te Randyjev izmučeni vokal koji fluktuira, recitira i reži, a ponajmanje pjeva. Jednostavne, repetitivne i prepoznatljive strukture starijih i nešto svježijih komada presložene su pritom u nove, ali stilski srodne aranžmane kako bi mogle funkcionirati u novom formatu trija gitara-elektronički efekti-vokal. Šteta je samo što nas je bend ovom prilikom posjetio u fazi, radnog naziva “Randy, Chuck, and Bob”, koja traje od početka desetljeća i koja se pokazuje jednom od slabijih u karijeri te, u usporedbi s ostatkom diskografije, sadrži glazbeno i konceptualno nedorečena izdanja.

Nakon svega napisanoga, moglo bi ispasti da je koncert bio loš ili nosilac poražavajućeg razočaranja. Nije. Svog je zazora i unaprijed pripremljene skepse nestalo već pri prvim taktovima uvodne “Rabbit Habit” i trećeg ponavljanja bizarne mantre “I love the rabbits and I know the rabbits love me”. Nastup je nakon toga tekao svojim očekivanim, uhodanim i prilično jednostavno koncipiranim tokom - nizanje stvari iz različitih dijelova karijere svedenih na zajednički nazivnik novog stilskog pristupa prekidano je kratkim projekcijama egzistencijalističko-refleksivnih, neodoljivo karikiranih monologa različitih mrtvih probisvijeta i zbunjenih izgubljenih duša. Pritom formulaičnost ili povremeno prilično očiti rutinerski pristup izvedbi njihove u rock transplantirane kabaretske predstave nisu nimalo umanjili autentičnu radost doživljaja prisustvovanja koncertu The Residentsa - bezvremene institucije. Vrijedilo je biti tamo. Za fanove i one druge. K vragu i s objektivnošću.