Slatki nastup američkih garažnih arheologa The Pharmacy u standardnim pacijentima (1 Bw ljudi, otprilike) posoljenoj Močvari samo je najsvježija instanca potvrde one debilne izreke kako treba paziti što želiš zato jer bi ti se želje mogle ostvariti. Naime, kada su u Zagrebu svirali prošli put, prekrasan koncert u polukružnoj &TD-ovki na proljeće 2010. godine, svoje oduševljenje razvedenom dekorativnošću bendova rekreiranja melodija i refrena šezdesetih godina zauzdao sam procjenom kako bih ipak više volio trio vidjeti u klasičnoj rokerskoj postavi, dakle da se klavijature Stefana Rubicza zamijene normalnim rock'n'roll basistom. I vidi vraga, penje se u srijedu bend na pozornicu – odnosno, nije se tehnički popeo, jer se sviralo dolje u parteru – i postaje jasno kako se Ruralna Gorila, kao jedini relevantan koncertni izvjestitelj tih zagrebačkih sezona, čitala i u Seattleu, jer nikakvih klavijatura, niti nekog sitnog sintića, u postavi nema, a novitet čini dugokosi frajer na basu! Ne znam je li se to naše gore list Rubicz u sklopu svoje misije proučavanja svih mogućnosti pop muzike preorijentirao na žičani instrument, ili je to sad neki novi tip, ali znam kako mi se startno zadovoljstvo ispunjenjem davne želje ubrzo prometnulo u povremenu blagu razočaranost gubitkom vrlo distinktivnog bendovog oruđa.

Istini za volju, kroz svojih sat vremena The Pharmacy ni jednom nisu ostavljali dojam slabo promišljene, a kamoli slabo izvedene pjesme, ali me je zaposjedanje češće korištene formacije ipak dojmilo manje negoli originalno orkestriranje '60s popa kada sam bend prvotno upoznao. Pruživši mogućnost da se odsvirani repertoar podijeli u dvije čvrsto omeđene skupine, The Pharmacy su nas podsjetili koliko su te mitske šezdesete, doduše, zaista dugo trajale (cijelo desetljeće!) te koliko su različite muzike otpustile u svijet. Izravnijim tralala hitićima poput "My Business" ili "Dig Your Grave" frontmen Scottie Yoder ponovno se pokazao ravnim čak i jednom Gregu Cartwrightu, kada je riječ o utjelovljenju najčišće rokenrol praskavosti, ali reinvencija benda u napušeni power-trio pokazala je kako isti ljudi – a to znam jer i sam spadam među takve – koji vole djevojačke grupe šezdesetih ili britansku beat-eksploziju otkidaju i na gitarske ekspedicije Neila Younga ili maratonsko okamenjavanje. Ugodna psihodelija trippy-popa albuma "Weekend" i "Stoned & Alone" u takvim se momentima, ponajviše na sredini nastupa, pretvarala u gušće čudovište, ali The Pharmacy si nikada ne dopuštaju iz vida izgubiti prelijepe pop-rock pjesme poput "Coldest Morning Light" ili "It's Over", prikladno ostavljene za kraj regularnog dijela svirke. Najslađu su, međutim, ipak sačuvali za bis, sjajnu obradu Wilsona Picketta "If You Need Me", koja je Močvaru učas pripremila za maturalnu večer kakve gimnazije Midwesta. Zaplesali smo, ili točnije, u skladu s čežnjom u pjesmi, stajali sa strane i razmišljali o neprisutnim djevojkama.

Žanrovskom pripadnošću ponešto drukčiji, ali ugođajem i posvećenošću ljekovitim svojstvima pop muzike svakako usporedivi sa zvijezdama večeri, funkciju predgrupe su i ovaj put izvršili The Marshmallow Notebooks, odnosno dragi prijatelj Matija i njegova ponovna proroštana prateća ekipica. Dakle, ona postava koju sam ove godine naivno najavljivao kao napokon ustaljenu više ne postoji, a bend trenutačno osim neizostavnog šefa čini još samo Mladi Vlado na stand-up bubnju, a gosti i prike regrutirani iz redova uobičajenih sumnjivaca pojavljuju se kao ispomoć tamo gdje to zatraži pokoja pjesma ili koncert. Hrvoje Nikšić šuškao je i pritiskao tipke, Moose Botić opet nas je, pokvarenjak, svojom nostalgičnom mandolinom podsjetio koliko su ljeto i "Summer" zakon, a kroz tri je pjesme basirao i stari dobri Oli Kovač. Izgledajući ne baš sposoban za sviranje, nažalost je povremeno tako i zvučao, generirajući nepogrešiv osjećaj slonovske napetosti na stejdžu. Srećom, "I'll Ok It" i "Advice", iako po prirodi krhke, ujedno su i izrazito čvrste pjesme koje svašta mogu podnijeti, pa se nisu srušile pod ne baš prevelikim teretom, no tek je izgaranje energije u "Vineyard By The Sea" pa čak i gnjevnih tenzija u "Train Ghosts" svirku vratilo na pravi put. Nakon svih dosadašnjih fantastičnih ovogodišnjih koncerata, izgleda da su i The Marshmallow Notebooks morali malo zapeti. I odmah potom preskočiti prepreku. Set lista: Trondheim, Larcenet & Sfar – You Can Tell Me Lies – Trust Me I Don't Know What I'm Doing – Crawl Into The Warmth – I'll Ok It – Advice – Vineyard By The Sea – The Last Tourist In Town – Train Ghosts – Summer

Iako je u principu riječ o bendovima onoliko različitima koliko to uopće mogu biti pop bendovi s melodičnim gitarama, želja da sve strpam u jedan tekst i tako se riješim svih zaostataka (jer me još danas i sutra čekaju novi koncerti) donekle je uzrokovala dojam da su, baš poput The Pharmacy, i legendarni vojvođanski melodramatičari Veliki prezir na svojemu sinoćnjem koncertu u Kinu Grič šetnjom kroz svoj 24-karatni (a mislim i 24-pjesmovni, ukucavanje set liste sam malo sfušao) set pokazali kako šezdesete kao žanrovska odrednica naprosto ne mogu značiti ništa pojedino konkretno, ali još uvijek imaju pravo posjedovanja pristupa u kojem se lijepe pjesme lijepo sviraju. Ako nisam nešto ozbiljno propustio, a sumnjam jer ih jako volim, ovo je bio prvi zagrebački nastup benda, pa me zaista neugodno iznenadio mizeran posjet od nategnutih pedesetak ljudi. Bla bla bla, uvijek ista priča, znam, poplava koncerata, slaba promocija, zaslužiš koliko dobiješ i sve, ali ovolik regres klasične purgerske srbofilije mi nije sasvim jasan, pogotovo što bendovi znatno manje talentirani državljani kolege sebi dovlače gomile ljudi. Ali jebiga, Kole i Veliki prezir, unatoč svojoj ekspresivnoj i komunikativnoj muzici, zaista jesu nekako uvijek bili u drugome planu, možda i prenormalni da bi ih se moglo prodavati dodatnim fintama i lovačkim pričama. Što je to u njima prenormalno? Raspjevane pjesme pametnih intimnih tekstova i poletnih refrena, negdje na pola puta između zvuka MSP poslije Richeyja, samo bez sveprisutnih orkestracija, i power-popa jednih The Posies, što se pogotovo čulo u sinoćnjem, himnama poput "Moram da znam", "Samo tebe znam" ili obradi "Okean" ispunjenom programu. Natuknuti pomak prema žešćoj, pomaknutijoj psihodeliji kroz nekoliko me opakih gitarskih freak-outova malčice i zabrinuo, ali nova postava benda, sastavljena od viđenijih faca srpskog rocka među kojima treba izdvojiti Borisa Mladenovića iz Jarbola, toliko je uigrana i sigurna, da si izgleda voli nametnuti nekakav izazov, po čijem rješenju se vrlo lako vraća melodijama i refrenima, jednako onako kako im se danas vraćam i ja sam, ne kužeći zašto od izlaska zasad posljednjeg albuma "Nikadjekraj" nisam ni jednom zavrtio bendove pjesme. Tupan. Set lista: Reke teku brodovima – Slušam te – Moram da znam – Danima – Samo tebe znam – Danas – Gubi me sudbina – No no – To – Hej! – Neobična sumnja? (nisam siguran da je išla na ovom mjestu) – Minesota – Da – Ne znam – Svi se spustite na pod – ? (nisam ništa zapisao, a sigurno je bila jedna pjesma) – Promene – ? (također kao prethodna opaska) – Okean – Dobro je – BIS: Suncokreti – Sutra – Probudi se sine – Šta ja mislim? (upitnik je tu kao dio imena pjesme!)