U svijetu jazza dugovječni bendovi rijetka su pojava. Pitam se zato jesu li bubnjar Lou Grassi i trubač Roy Campbell početkom tisućljeća uopće razmišljali da bi njihov free bop projekt The Nu Band mogao neke od članova čak i nadživjeti. Pa, ipak, nakon petnaest godina, sedam izdanja te unatoč tuzi za izgubljenim drugovima, i dalje su tu, i dalje guraju svoju furku, i dalje u svojoj glazbi nose neizbrisiva iskustva sudjelovanja u ključnim dijelovima povijesti modernoga jazza.

Iako koncept The Nu Banda na papiru može zazvučati ustajalo poput relikta zaboravljenih perioda kojemu je nesmiljeni protok vremena uništio bilo kakvu relevantnost, u stvarnosti i uživo djeluje kao besmrtni i uvijek aktualni fragment prošlosti umrljan mnogim, kroz godine i godine putovanja upijenim značajkama suvremenosti. Spoj free jazza, bopa i one aktivističke, duhovne energije vezane uz početke žanra koji njeguje ovaj njujorški kvartet veterana (Joe Fonda na kontrabasu, Mark Whitecage na alt saksofonu i klarinetu, Lou Grassi na bubnjevima i Thomas Heberer na trubi) podsjetit će, u prvi tren, na mlade sastave poput Mostly Other People Do the Killing. No dok bend Moppe Elliotta elementima povijesti jazza barata kao historijskim artefaktima izrezbarenima iz jantara, ekipa iz The Nu Banda te je faze jazza doista proživjela i preživjela. Zato je njihov pristup free jazzu usko vezan uz izvornu tradiciju žanra te baštini snažne bopovske utjecaje i melankoličnu liričnost.

Jasno je to bilo i na koncertu; od početne “Seventh Heaven” pa sve do posljednje odsvirane, zaraznim grooveom ispunjene stvari. Pomalo umorni i možebitno neraspoloženi, članovi The Nu Banda pružili su nam u prosjeku vrlo dobar, a na momente iznimno nadahnut i moćan nastup. Posebno se to nadahnuće osjećalo u izvedbama Joea Fonde i Thomasa Heberera. Dok Fonda svojim Zawinulovskim izgledom i manirama kanalizira onu ranije spomenutu duhovnost sedamdesetih i s njome povezane niti političkog aktivizma (“Listen To Dr. Cornel West”), Heberer će u tipično funky i groovy skladbe njujorške scene injektirati dašak europske improvizatorske škole i ICP Ensemblea. Pritom je posebno zanimljivo slušati kako se njegov asketski, pravokutni, slobodno-improvizirani stil opušta i ukalupljuje u značajno spiritualniju, plesniju i mekšu glazbu. Heberer se općenito pokazuje kao dobrodošlo osvježenje te na pozornici djeluje kao da je srastao s bendom, a pritom ne podliježe iskušenju mimike ili imitacije nezamjenjivog Roya Campbella.

Sve stvari odsvirane na koncertu temeljile su se na striktno komponiranim strukturama koje služe kao oslonci, ali oko kojih se glazbenici prilično slobodno kreću. Čvrste ritmičke i harmoničke komponente postaju tako podlogama za dugačke grupne improvizacije dok teme kojima se šeću poprimaju naizmjence vesele i pomireno-nostalgične tonove. Sve kvalitete takva pristupa posebno su izražene u dinamičnim skladbama Loua Grassija i Joea Fonde dok dodatne izlete slobode nose na mahove ingeniozne solističke eskapade. Ipak, najzanimljivijima pokazat će se oni trenutci u kojima se poklope putanje svih četvero glazbenika. Tada sviraju u zanosu swinga i bopa, uz neizostavnu pratnju sjenki sjetnih bluzerskih nota, samo da bi se putem opustili i dopustili si da se izgube, proširujući kompozicije. Iako su skladateljske dužnosti ravnomjerno podijeljene, Hebererove će se kompozicije, poput one posvećene Royu Campbellu, pokazati najsmjelijima i atonalnostima najsklonijma te tako dodatno podcrtati dihotomiju njihova naoko kalkuliranoga i štreberski iščitanoga ali zapravo izazovna i rastrojena nastupa.

Našalio sam se prije samog koncerta da nam je ovo, s obzirom na revizionističke i reakcionarne kretnje u (kulturnoj) politici, možda jedna od posljednjih prilika da uživamo u istinski zanimljivom jazzu u Zagrebu. Ako se pokaže da sam kroz šalu bio u pravu, ostat će nam barem spoznaja da je odjava programa i pameti bila baš nekako prigodna i dostojna.