Nakon nekolicine neslužbenih promocija kojima su Matijini reformirani – čitaj: roster benda se miješao i miješao dok se nije ustalio u dvojac koji uz šefa čini legendarni (ne više toliko) Mladi Vlado na stand-up bubnjevima i pratećim vokalima – The Marshmallow Notebooks koncertno objelodanili postojanje svojega eponimnog albuma, ponajboljega prošlogodišnjeg albuma uopće i domaćega svih vremena, preksinoć je u neljudski krcatom Spunku održana i prva službena promocija albuma 'The Marshmallow Notebooks' kao ploče. Ostarjeli vinilni termin ovom prigodom ne koristim kao romantičarsko-nostalgičarski sinonim, nego da bih svečano naglasio pojavljivanje albuma u vinilnom izdanju slatke diskografske kućice Noisy Night Records, iza koje stoje upravo Matija Habijanec, Vatroslav Miloš i ne manje važni ostali suradnici, i koja u svojim budućim planovima, za koje se iskreno nadam da neće ostati samo puste želje, sadrži ploče indie-mahera Benchwarmers i The Moody Brooders te, da ne bi bilo da sve ostaje u najužoj obitelji, dubrovačkih duhova Izae. No, o tom potom, odnosno i po vašoj kupnji već spomenute ploče kojom će se generirati budžet za naredna izdanja. Čak i da vas za nadolazeće bendove potpuno boli briga, 'The Marshmallow Notebooks' biste svakako trebali nabaviti kao vinil jer na ploči zvuči i još toplije i bolje negoli u obliku u kojem ste se u njemu davili dosad. Odnosno, ne znam sa sigurnošću, jer mi gramofon ne radi, pa onda tek pretpostavljam napamet, ali puštene empetrice s kompa sada svakako zvuče toplije i ljepše i draže, dok u rukama prevrćem omot s tekstovima i uživam u još jednoj sitnoj pobjedi scene, ali prvenstveno dragog prijatelja.

Koji se, nastupajući na nedavnome Potlistinome rođendanskom tulumu, što jest jest, bio malčice osramotio, odnosno, pokazao neprofesionalnim u onoj mjeri u kojoj je neprofesionalnost zapravo dobrodošla karakteristika na proslavama rođendana dragih prijatelja. Ne sjećam se da mu je to itko bio ozbiljnije zamjerio, ali preksinoćna najava prve pjesme – Danas smo trijezni! – pokazala je kako je sam Matija žudio za što bržim izravnavanjem računa i povratkom statusa autora ne samo prekrasnih pjesmica nego i šarmantno razbarušenih i nasmiješenih koncerata, koji zapravo nikad nije ni izgubio. Nekoliko svirki u obliku mellow-ragged dueta Notebooksima je omogućilo određeno uigravanje i nalaženje pravog prostora između Matijine plutajuće i povremeno razdrndane gitare te Vladinih energično milovanih bubnjeva koji zbog manjka elemenata u kitu ostavljaju dojam momentalne podrumske prezentacije vještine inače kompleksnijeg svirača. U taj prostor Matija lakoćom ubacuje kako svoje sjajne kantautorske indie-pop pjesmice tako i njihov naslućeni podtekst kojim se u svijesti slušatelja otvaraju u potencijalno ultimativne komade zadovoljavajućeg života neizbježno uronjenog u melankolični nemir. Nešto su slično, samo s basom u postavi i više prema urbanom folku okrenutog stila, na svojim počecima bili radili Grant Lee Buffalo, što onda sve neizbježno podsjeća i na Violent Femmes – koji su, istina, zvučali znatno frustriranije – i to ne samo zbog euforične obrade 'I Held Her In My Arms', u kojoj je Vlado glasom gotovo u potpunosti skinuo Gordona Gana. Druga obrada sličnog tretmana izmjenjivanja glavnog vokalista bila je neočekivana 'Kažu mi da novog frajera imaš', prekrasan singalong za kraj u kojem su mogli sudjelovati i oni ne pretjerano upoznati sa autorskim sadržajem The Marshmallow Notebooks.

Međutim, činilo se da je takvih, izvan sfere sićušnog broja slučajno zalutalih u omiljeni kafić (sviralo se u malome, starom Spunku) čiji je žamor ispunjavao pauze između pjesama, bilo izrazito malo, jer pjevanjem nisu bile praćene samo pjesme s nove ploče nego i stari hitići 'Vineyard By The Sea' ili 'Train Ghosts', pa čak djelomično i pomalo zaboravljena 'Daydream: About A Girl From My Street', za koju doista ne znam iz kojeg ju je davnog popodneva Matija izvukao. Startni plan izvođenja promovirane ploče u cijelosti nasreću se tijekom provođenja modificirao u preskakanje pojedinih naslova, pa ako je cijena za ignoriranje 'Well' (jednostavno nije toliko dobra koliko ostatak albuma) bila neizvođenje 'Hug-Off' i 'Brand New', a jebiga, nije ju bilo teško platiti. Nadoknada je kroz rekordnih sat vremena trajanja došla u nekoliko oblika; potpuno novim stvarima 'Trust Me I Don't Know What I'm Doing' (svakim koncertom sve bolja) i 'Same Old Melody' (jedno slušanje mi nije izgradilo nikakav stav, ali mislim da je ritmički malo izvan mojeg dvorišta), navedenim obradama, ali i all-time favoritima 'Take More Pictures' i 'The Prettiest Song In The World', pjesmom koja se čak i u ovome društvu, na ovoliko divnom koncertu, smije dičiti takvim naslovom. Set lista: Every Little Thing – Summer – You Can Tell Me Lies – Crawl Into The Wartmh – Advice – I'll Ok It – The Last Tourist In Town – Train Ghosts – Same Old Melody – Vineyard By The Sea – The Prettiest Song In The World – Trust Me I Don't Know What I'm Doing – Pipe Tobacco – Take More Pictures – I Held Her In My Arms – Daydream: About A Girl From My Street – Kažu mi da novog frajera imaš

Foto: Dražen Smaranduj - foto pot arhiva