Od objavljivanja još uvijek aktualnoga eponimnog albuma, koji mu je 2013. godine promjenom bendovskog imena pod kojim djeluje omogućio svojevrsni svježi početak, Matija Habijanec, odnosno The Marshmallow Notebooks, odsvirao je više koncerata negoli u svih petnaestak godina karijere simpatičnoga profesionalnog diletantizma koji su tome prekrasnom albumu prethodili. Ako sam zbog lijenosti koja me priječi provjeravati točnije podatke u toj procjeni i promašio, sigurno nisam promašio previše, ili u ikakvome relevantnom smislu, jer je protekle dvije godine Matija ispunio ne samo brojnim nego i koncertima koji su svemu njegovu talentu i divnim pjesmicama omogućili dostojno, ignoriranju nepodatno predstavljanje, ali takvo koje se svejedno nije otelo potrebnoj underground kontroli pa slučajno zakucalo na vrata flertanja s poslovnim mainstreamom. 'The Marshmallow Notebooks' je nedvojbeno Matijin najbolji album, koji bi Matijinu najljepšu pjesmu sadržavao i da na njemu nije 'The Last Tourist In Town', iako u tom slučaju ne bi bilo kristalno jasno o kojoj se pjesmi točno radi. Gledano iz te perspektive, potpuno je logičan čvrst iskorakić koji je autor njime učinio, ali i preferiranje njegovih pjesama u živom repertoaru benda oslonjenog ponajprije na tajanstvenoga mađar(on)skog bubnjara Vladu Mladyja, uz povremeno ušetavanje cijelog niza rado viđenih lica zagrebačke indie-rock scene. Bend je, naravno, nemoguće uigrati i usvirati bez proba, a takve probe jesu najplodnije kada se strukturiraju što čvršće, s planiranim ciljem organiziranja nastupa kakav muzičari mogu izvesti sa što manje naprezanja ili nepredviđenih okolnosti.

No, iako je određeno okamenjivanje repertoara bilo sasvim logično i očekivati i podnijeti, jer bi se u suprotno orijentiranim pokušajima ovladavanja cijelim katalogom od 100+ pjesama bend najvjerojatnije totalno pogubio, Matija si nije dopustio apsolutno zapustiti sve ono što je radio prije, a fantastičnih je pjesama na svojim samosprž izdanjima zaista ostavio pregršt. Druga stvar koju si nije dopustio bila je predugo apstiniranje od daljnjega autorskog rada – iako se, uz sve dužno poštovanje, čini kako gore navedenu 'The Last Tourist In Town' zaista nikad neće nadmašiti; a drugi autori neće sigurno – pa je u apostrofiranom razdoblju u život otpustio i sasvim lijep broj sasvim lijepih novih pjesama. Okej, koja je od njih doista nova u pravom smislu riječi, a koja pristiže s nekog od nerealiziranih prijašnjih projekata, vjerojatno zna samo Matija, i to, realno, nije uopće bitno. Primarni kanal predstavljanja tih pjesama, kao i njihova dorađivanja u direktnom druženju s publikom, bili su oni koncerti koje bi Matija odsvirao sam sa svojom gitarom, od kojih je niz zagrebačkih ljetnih anti-koncerata koje redovito održava od 2013. godine posebno znakovit jer svojim impromptu/DIY pristupom učvršćuje vezu s još manje razvikanim počecima njegova rada. Cijela stvar funkcionira tako da se na neku lokaciju na otvorenom, po prilici skrivenu ili barem dovoljno zaštićenu od bučne gradske rutine, prijatelji i fanovi pozovu bez ozbiljnije službene najave, pa se koncert odsvira u buskerskom aranžmanu, bez ikakve tehnologije. Prva dva izdanja bio sam propustio uslijed bivanja na lipom Jadranu zbog godišnjih odmora, ali ovogodišnje se odvijalo preksinoć, 21. kolovoza, taman na dan kada sam se iz Splita vratio u nove radne poraze i mentalne autosabotaže, pa sam, iako ponešto umoran, na poruku koja mi je najavila da sviraju Habijanec i gost Denis Katanec odgovorio radosnim: A nec!

Zadivljujući ambijent Cmroka svojom opakom sanjkaškom padinom pruža potencijalno intrigantno poprište za veće koncerte ili manje festivale, no ovaj se koncertić ipak odvijao malo sa strane, u parkiću preko ceste, svakako primjerenijem prigušenijoj zvučnoj slici, kao i broju okupljenih od pedantno izbrojenih 26, iako svih 26 posjetitelja ni u jednom trenutku nije zajedno bilo pred izvođačima. Nikada nisam volio rođendanske proslave u parkovima jer, prijatelju, nemoj mi manjak žrtvovanja eskiviranjem očekivanoga kućnog tuluma nazivati proslavom, ali njihovu ugodnu atmosferu na druženjima koja nisu rođendanske proslave volim. Ovaj ju je koncert iskoristio na najbolji mogući način, većinom svojeg trajanja izbjegavajući njezine negativne nuspojave eventualno prevelike opuštenosti i posljedičnog izostanka ritma koncerta, koji je pukao tek kad je Matiji pukla žica na Denisovoj gitari koju su dijelili, pa se sesija mijenjanja žice – jebiga, Matija ipak nije toliko vješt gitarist da žicu može promijeniti istodobno svirajući pjesmu kojoj ta žica ne treba – prometnula u standardno nadvikivanje svih okupljenih poradi izvještaja o avanturama s ferija. To, međutim, jest bio jedini slučaj transformacije onoga čemu smo se uspješno pretvarali da prisustvujemo, pravom koncertu, u ono čemu ipak jesmo prisustvovali, privatnom henganju društva u kojem su neki, eto, prilično talentirani za pisanje pjesama i njihovo sviranje.

Donekle sam bio očekivao kako će Denis, svirajući pred primarno Matijinim prijateljima i fanovima, možda osjetiti potrebu zauzdati svoj nesvakidašnje ekspresivan pristup kantautorskom indie-popu, ali mi je posebno drago što njemu samom to uopće nije bilo ni u primozgu, pa je svojih pola sata odsvirao bez ikakvih kočnica, prema kraju seta pjevajući sve glasnije i neobuzdanije. Od materijala za koji se odlučio zaista dobro poznajem tek 'Florian', s prošlogodišnjega sjajnog EP-ja 'Sve moje Laurie' njegova benda Denis Katanec Okanagan Ltd, a razlog tome je na Potlisti već objašnjen. Naime, Denis se svoj novi album 'Pejotl' – čija mi se naslovna pjesma ovom prigodom jako svidjela – odlučio objaviti samo na kazeti i plaćenom downloadu, zbog čega se nitko koga poznajem nije odlučio ni na jedno ni na drugo. Downloade ne plaćam iz principa i razmaženosti, a kazete zaista nemam gdje slušati otkako je riknuo kazetofon u autu zaupolje mojeg oca, što je prava šteta jer njemu bi se Denisova muzika prilično dopala. No, s obzirom na to da poštujem umjetničke odluke i za one poteze koje uopće ne poštujem, svejedno sam bio spreman kupiti kazetu, ali ih autor, jel, nije imao sa sobom. Ono što jest imao ipak je bilo važnije, jako dobre pjesme među kojima se zanimljivom genezom (ispričana u najavi) i za Denisa običnijom melodijom istaknula 'Zeka', a meni se kao najzanimljivija učinila 'Cvijećeće'. Svakako se nadam prilici ponovnog slušanja tih pjesama, a ako se nikako ne uspijem dočepati nosača zvuke normalne slušljivosti, barem će koncerata nedvojbeno biti još. Bis je Denis itekako bio zaslužio, ali u opisanim neformalnim okolnostima nitko se nije odlučio na pozivanje na povratak, koji se obradom Bright Eyes ipak zbio u svojevrsnom guitar-sharingu nakon Matijina nastupa, u kojem su sudjelovali još i Zvonka Svemir te legenda Marin Juranić, jednom kratkotrajno čak i član The Marshmallow Notebooks.

Da stanovitu neslužbenost cijele prigode zabunom ne zamijenimo za opravdanje njezina propuštanja, Matija se pobrinuo odmah na početku svojeg dijela nastupa, iz ormara izvukavši neke stare i rjeđe svirane pjesme kao što su '30 Something' i 'Merry Christmas pt. II', da bi me odmah potom potpuno raspametio s 'Letters'. Očito je da ni kruti profesionalac kamenog srca nije više mogao ignorirati moje stalne vapaje za spasenjem u vidu repertoarnog povratka te predivne pjesme, jedne od onih koje doista zvuče kao sva ljepota tinejdžerske zaljubljenosti. Neću poreći kako joj se nadam i u što skorijem bendovskom aranžmanu, ali i ovako je bila ljepša čak i od samog iznenađenja, a ono je bilo golemo. Rečena nada, zapravo, ide uz dlaku mojega neskrivenog promoviranja ideje da se trenutačna postava The Marshmallow Notebooks – Mlady na rudimentarnom stand-up bubnju, povremeno Matko Botić na mandolini i Ana Franjić na basu – prebacivanjem prvog na puni set bubnjeva i širenjem drugog i na električnu gitaru okuša i u rokerskijem, poletnijem indie-popu, ali većina novih pjesama odlazi u potpunom suprotnom smjeru, onome reduciranja upravo na preksinoć doživljenu asketsku samostalnost Matije i gitare. 'Fridays' jest siguran budući singalong hit, a i 'Trondheim, Larcenet & Sfar' posjeduje finu dozu sobne grandioznosti posljednje ploče, ali tihi, intimni šlageri 'Lossless', 'As If' i 'Same Old Melody' potpuni aranžman imaju baš u tom prostoru oslobođenom i pročišćenom za emocije koje iza njih stoje. Itekako dobro provjerene na mnogim svirkama, već se sad skladno kreću uz klasike kao što su 'You Can Tell Me Lies' ili 'Crawl Into The Warmth', pa ne sumnjam kako će se studijskim verzijama nametnuti kao novi osobni favoriti Matijinih poklonika. Samo da se opet ne dogodi da studijsko odijevanje novih pjesama iz nekog razloga zapne u realizaciji, kao što se umalo bilo dogodilo s nekoliko godinama odgađanim albumom 'The Marshmallow Notebooks' – opet razornu 'The Last Tourist In Town' sam prvi put bio čuo u studenom 2009. godine, ni najmanje se ne snebivajući istog je trena proglasiti nepogrešivom ubojicom srčane stabilnosti, ali godinama čekajući i čekajući i čekajući taj album u jednom sam momentu bio pomislio i kako je riječ o fatamorgani. Nemojmo to opet proživljavati. Set lista: 30 Something – Merry Christmas pt. II – Letters – As If – Trondheim, Larcenet & Sfar – You Can Tell Me Lies – Lossless – Summer – Fridays – Crawl Into The Warmth – Well – Same Old Melody – Kerosene – The Last Tourist In Town