Pomalo iznenađujuće i neočekivano, nastup jazz-rock trojca The Kandinsky Effect prošlog utorka u KSET-u baš mi je dobro došao za ispiranje svojevrsne gorčine i razočaranja izazvanog koncertom Pere Ubua dva dana ranije (to je neka druga priča).

Kažem “neočekivano” jer iako na albumima pokazuju da znaju znanje i da imaju zanimljivih ideja, ipak mi se njihova glazba na trenutke činila mrvicu sterilnom i nenadahnutom. Uživo zvuče bolje i uvjerljivije, skladbe su dinamičnije, a boljem dojmu definitivno pomaže i mimika članova benda (Warren Walker na saksofonu i elektroničkim efektima, Gael Petrina na bas-gitari i Caleb Dolister na bubnjevima). Na dečkima se vidi da uživaju u tome što rade, a posebno se to lako može uočiti na basistu koji je vrlo aktivan na pozornici pa uživljenost u glazbu iskazuje cijelim tijelom.

The Kandinsky Effect su u srži jazz-rock bend. Jaka ritamska sekcija zato povremeno zvuči kao da je ispala s Rushova albuma, a saksofonist najčešće nešto slobodnije frazira preko te podloge. Ono zbog čega se ovaj bend ističe u moru sličnih bendova jesu utjecaji kojima nadograđuju svoj zvuk pa se tako, između ostalog, mogu prepoznati elementi i idiomi koji pripadaju elektroničkoj glazbi, progresivnom rocku i funku. Nije riječ o nekakvom spektakularnom i nečuvenom spoju žanrova, više su to suptilni utjecaji, ali vrijedi poslušati. Zapravo mi se cijelo vrijeme u glavi vrti analogija s The Mars Voltom jer imaju slično dozirane sastojke: ritmičnost, melodičnost i trenutke naglašene energičnosti/slobodnog ludila. Da se bend zbilja osjeća rock-bendom koji svira jazz prije negoli čistokrvnim jazz-bendom moglo se iščitati i iz Walkerovih komentara tijekom koncerta, odnosno poticanja publike na galamu: “Make us feel like rockstars!”.

Jasno je da ovaj bend čine muzičari koji sami sebe ne shvaćaju preozbiljno (ta imaju pjesmu posvećenu liku Keanua Reevesa iz filma “Point Break”!) pa zato zvuče vrlo zabavno i uspijevaju animirati publiku čak i na sporijim stvarima. Isto tako, iako sva tri člana imaju virtuoznih crta, one se previše ne ističu osim tu i tamo kroz neki pametno uklopljeni solo koji vas natjera da izustite “wow” ispod glasa. Općeniti osjećaj ležernosti, bezbrižnosti i nepretencioznosti ovakve glazbe dodatno podcrtava činjenica da nema predodređene setliste već se sve dogovara u hodu ovisno o tome što se bendu u pojedinom trenutku svira.

Zato su vjerojatno “za zagrijavanje” koncert započeli nešto slabijim materijalom s prvog albuma, a nastavili i završili sa skladbama s posljednjeg i najuspješnijeg ostvarenja, ploče “Synesthesia”. Izravna posljedica takva pristupa je i to da su odmicanjem koncerta i publika i bend postajali opušteniji i prisniji pa je na kraju zavladala zbilja dobra atmosfera koju možda na početku nije bilo za očekivati. Nije zasmetala čak ni čudna desetominutna stanka koja je navodno bila izazvana preobilnim obrokom članova benda prije koncerta. Možda je i zato drugi dio koncerta, nakon aperitiva, bio bolji.

Sve u svemu, možda nismo svjedočili vrhunskom transcendentalnom iskustvu, ali koncert je bio dobar, koncert je bio zabavan i koncert je publici ponudio prozor u svijet jazza kroz nešto pristupačniju formu. Jer bilo je jasno da je većina publike na koncert došla na blef, bez prethodnog poznavanja materijala, vjerojatno ponukana zbilja niskom cijenom karte i relativno dobrom promocijom. Nije ni bitno. Uživao je bend, uživala je publika, to je jedino bitno.

Bio je ovo i prvi pravi ispit za Zavod za eksperimentalni zvuk. Zvijezdu prethodna koncerta iz ciklusa, Colina Stetsona, slušaju mnogi koji inače ne plivaju vodama jazza i eksperimentalne glazbe pa je uspjeh tog događaja bio gotovo zagarantiran. Za razliku od njega, u slučaju The Kandinsky Effecta ne postoji dimenzija “sviraju s indie-zvijezdama” i zapravo su prilično nepoznati. Bilo je zato lijepo vidjeti solidan broj ljudi okupljen na koncertu (stotinjak?) i bilo je lijepo čuti pozitivne reakcije na nastup. Je li ovakav odaziv dovoljan da pokrije troškove i kako će to utjecati na buduće koncerte? Ne znam, ali nadam se najboljemu.