Američki jazz-trio The Bad Plus zatvorio je ovogodišnje izdanje VIP Zagreb Jazz Festivala baš u duhu u kojem je protekla i većina festivala. Što bi se reklo, ziheraški. Naslušali smo se pitkog, ugodnog jazza koji najradije koketira s popom i drugim “komercijalnim” žanrovima i koji se općenito rijetko dotiče tvrdokornih džezerskih idioma. Nije to uvijek loša stvar.

Ethan Iverson (klavir), Reid Anderson (kontrabas) i Dave King (bubnjevi, udaraljke) svoju su slavu (u svijetu jazza) izgradili na obradama pop i rock hitova. Ipak, već dulje vrijeme sviraju gotovo isključivo vlastite skladbe što je možda i iznenadilo neke slabije upućene posjetitelje koncerta u ZKM-u. Svakako je to kvalitetniji i zanimljiviji materijal od prežvakavanja hitova, ali njihova fascinacija popularnom glazbom nije iščezla iz zvuka trija. Dapače, The Bad Plus sviraju mješavinu post-bopa i modernog jazza čije glavne značajke padaju u drugi plan pored uhu ugodnih ritmičkih i melodijskih struktura koje su i dalje glavni nositelji njihova izričaja. Nema tu previše “inovativnosti”, nema tu ničega pretjerano avanturističkog. Uostalom, lako je moguće zamisliti inverz pa većinu odsviranih skladbi pretočiti u pop ili rock klasike. Povlačenje nadahnuća iz popularne glazbe u jazz prestalo je biti tabuom još tamo sedamdesetih godina prošlog stoljeća (osim za neke tvrdokorne tradicionaliste poput Marsalisa) pa bilo kakva priča u tom smjeru stvarno nema smisla. Zabavna je to i ugodna glazba začinjena humorističnom crtom koja ne ostavlja trajni i duboki pečat kod zahtjevnijih slušatelja. Svejedno, glupo bi bilo reći da su “naivni” kao što bi neki ozbiljni ljubitelji jazza mogli zaključiti. The Bad Plus znaju točno što rade i jako su dobri u tome, a na trenutke si dozvoljavaju i koji slobodniji izlet ili improvizaciju, taman da malo začine tu (pre)slatku sliku. Pitki koliko trebaju biti, džezerski uvrnuti koliko se traži od njih.

Van inspiracije srednjostrujaškom glazbom, riječ je o više-manje uobičajenom formatu jazz-trija s klavirom u glavnoj ulozi. Oko Iversenove se svirke zato često sve vrti pa je ponekad teško skužiti kad zapravo solira, a kad samo iscrtava fraze koje su dijelom temeljnog dijela skladbe. Unatoč tome, pijanist ne monopolizira bend, već sva trojica glazbenika imaju važne uloge, od skladateljskih pa do sviračkih. Dok Iversonu ekstravagantni stil tek ponekad izmiče kontroli, King i Anderson su dobri muzičari koji su nažalost svoju virtuoznost demonstrirali svega u jednoj ili dvije solističke točke izvedene “na sigurno” i bez probijanja granica prihvatljivosti u kontekstu ovakvog jazza. Opet, to je jedna od značajki pristupa The Bad Plusa, sasvim očekivano i prirodno. Materijal koji su odsvirali uglavnom je pripadao posljednjem, relativno svježem albumu “Inevitable Western” koji je među boljima u njihovoj karijeri. Da se ipak ne zavaravamo što je to motiviralo i dovelo publiku na koncert, najveći su pljesak dobili tijekom bisa kad su izveli Nirvaninu “Smells Like Teen Spirit”. Nažalost, zvuk je, za razliku od većine ovogodišnjih koncerata u ZKM-u, bio prilično loš. Zvučnu je sliku najvećim dijelom kvario prenaglašeni bas, no ni ostatak instrumenata nije bio dobro podešen u miksu. Uz loš zvuk, nije pomoglo ni to što su glazbenici djelovali pomalo umorno te to što je odsvirani koncert bio uistinu kratak (sat i deset minuta s uključenim bisom). Kao plus, vrijedi spomenuti jedan komični, otpjevani stand up Reida Andersona kojim se zahvalio publici. Zabavljači u duši.

Sve u svemu, odslušali smo još jedan solidan, ali ne pretjerano uzbudljiv ili izazovan koncert kojim je zaključen festival koji, uz par izuzetaka (poglavito vrhunski Carla Bley Trio, a možda Anat Cohen Quartet i Medeski Scofield Martin & Wood), možemo također svrstati u kategoriju “dobro, ali ne baš spektakularno”. Do slušanja.