Već je po spuštanju mraka prošlog utorka, prvog dana ovogodišnjeg Terranea, usred gužve koju je generirala gomila ljudi koji su se takmičili utrkujući preko šankovskih prepona od stejdža do stejdža, postalo jasno kako glasinama ne treba vjerovati baš uvijek. U mjesecima koji su prethodili drugom izdanju festivala koji mi se lani bez ikakvih dvojbi nametnuo kao najdraži barem unutar vjekovnih i povijesnih granica lijepe domovine, sa svih je strana curilo kako prodaja ulaznica baš i ne prati planove organizatora. Obdaren naknadnom pameću, pretpostavljam kako je uz klasičnu mogućnost igre gluhih telefona svoju ulogu u dezinformiranju odradila i moja osobna pripadnost i kretanje u krugu onih muzikoljubaca koji muziku vrlo često ljubomorno čuvaju kao isključivo svoju, pa nas pretjerano ne zanima što se zbiva s one strane ograde. Imamo na to potpuno pravo, svakako, toliko smo joj dali i od nje uzeli, ali začahurivanje ikakve vrste nužno podrazumijeva i određen raskorak sa zbivanjima u vanjskom svijetu, koji je - eto zašto glasinama vjerovati nije - u desecima tisuća pohrlio do bivše vojarne bribirskih knezova (ne, nisam nepismen, nego nigdje ne nalazim kako se točno zove, Vojarna bribirskih knezova ili vojarna Bribirski knezovi, pa se odlučujem na lukav trik) na četiri dana muzike i zabave. Točne se brojke prisutnih već danima pogađaju svugdje drugdje, a ja ću se osloniti samo na oštar vid, koji me obavještava kako su sva tri glavna festivalska dana bila posjećena obilato, i to bez imalo lanjskih oscilacija. Niti jedan ovogodišnji dan nije vidio manje raje od prošlogodišnjeg vrhunca uz The National, a čak je i na outro čilanje četvrtog dana bilo pristiglo nekoliko tisuća neumornih.

Naravno, da bi se navedeni iskorak napravio u tržišnom smislu, prvo ga je trebalo učiniti u kreativnom, ili kako li ćemo već označiti stil popunjavanja lajnapa koji računa mora voditi o, vjerujem, milijun malih i velikih stvari o kojima se meni, jednom kad se nađem oči u oči i uši u gitare s bendovima čije će me pjesme upravo ubiti, ni najmanje ne da razmišljati. Pedigre glavnog muzičkog organizatora Mate Škugora jest omogućio da festival u startu prigrli i podupre primarno zagrebačka nezavisna KSET/Močvara ekipa, ali da je sve bilo planirano samo za nas i nama slične, Terraneo se komotno mogao održavati u Tvornici, i to ako se ista uspije rasprodati. Ovosezonsko konkretnije zahvaćanje u britanski bendovski bazen, kao i u zvukove s više udjela moderne elektrike, jednim dijelom sigurno jest planirani pokušaj omasovljivanja, ali ne bi me pretjerano začudilo ni da je sve tek sitno začinjena slučajnost. U tome sam mišljenju, izgleda, jedan od rijetkih, jer sam toliko puta od prijatelja, znanaca i ostalih čuo kako se Terraneo polako pretvara u nešto što lani mi indiejanci nismo mogli ni naslutiti, da sam se u jednom trenu doista zapitao kako li sam to, pobogu, uspio propustiti Thompsona i Davida Guettu, te nisam li možda prošle godine bio na nekom drugom festivalu u Šibeniku, a da mi nitko nije rekao kako sam promašio lokaciju. Evo, samo na brzinu: Janelle Monáe ili The Roots? The Thermals ili Future Of The Left? La Roux ili The Ting Tings? The National ili The XX? Steve Wynn i Scott McCaughey ili Stephen Malkmus i Michael Gira? Frank Turner ili Dan Mangan? Da, da, dobro, XAXAXA ili Thievery Corporation, tu ste me ipak zeznuli, ali ne sjećam vas se iz lanjskih prvih redova dok su briljantni Makedonci razarali sve pred sobom.

Potpuno mi je jasno da postoji mogućnost kako su nekome u ama baš svakom od navedenih suprotstavljenih parova srcu miliji prvi navedeni izvođači, zbog čega se ove godine razočarao najavama, ali ni uz najbolji trud ne nalazim logiku po kojoj su isti svojim statusom više alternativni, pa da je onda ove godine Terraneo skrenuo udesno, u komercijalu. Gatanje ni meni ni vama, nažalost, nije struka, pa prije sljedećeg festivalskog izdanja ili, u množini, sljedećih njegovih izdanja ne možemo znati kojim će se glazbenim drumovima kretati, ali zdrava je pamet dovoljna za uočavanje lani ispletene čvrste niti kojom je ovaj krasan festival i ove godine nastavio dalje u svoj život. Meni je zbog toga iznimno drago, još i draže zbog činjenice kako djeluje i sve isplativiji. Naravno, nisam odjednom postao filantrop, moju radost proizvodi isključivo sebično nadanje kako će se većim proračunom u godinama koje dolaze lakše namamiti vrlo mi omiljeni bendovi koje u suprotnom ne bih imao prilike vidjeti i slušati uživo. Takvih je bendova na festivalu bilo i ove godine, iako - evo ga, evo ga, počinje skakanje samom sebi u usta!!! - ipak nešto manje nego lani. To je možda čak i glavni razlog zbog kojeg se ove godine nisam odlučio na svakodnevno izvještavanje, kako sam to radio lani i time se kurčio. Prvi sam dan vidio tek jednu voljenu izvođačicu, u više nego korektnom izdanju, ali sutradan pravih motiva za borbu pisanjem nisam imao. Borbu? Da, protiv mamurluka i televizijskog programa - festivalski je tempo ionako ubitačno zamoran za nas koji smo zagazili u četvrto desetljeće života, a kada mu se pridoda i nešto žedniji organizam te finalni olimpijski tjedan, onda je vaš Gogo bio unaprijed osuđen na poraz. I tako ste sve dosad bili osuđeni na pogrešne procjene drugih. Sori, ljudi, hoće se ponoviti, nadajmo se što kasnije.

Kako sjećanje senilnog čiče već lagano počinje nagrizati, činilo se, fino organiziranu tablicu kompletnih doživljaja, standardno izvještavanje po vremenskom rasporedu svirki, na kakvo se najčešće odlučujem pišući o višednevnim masovkama, zamijenit ću svojevrsnim poretkom od najmanje do najviše dojmljivih festivalskih nastupa. Znate da inače nisam pretjerano oprezan kod razbacivanja pojmovima najgore i najbolje, ali ovom ih prigodom, barem sad u startu, izbjegavam zato što je u nesvakidašnjem kontraritmu doista bilo teško svu koncentraciju usredotočivati isključivo na bendove koji sviraju, pa su na finalnu sliku jednako koliko njihovi nastupi utjecale i mnoge vanjske okolnosti. Drugi je razlog taj što se od četvrtka do danas u planiranom poretku najuvjerljivijih imena već zbilo mnoštvo pretumbacija, pa uopće nije nemoguće daljnje preslagivanje poslije trenutka kad tekst objavim i pošaljem Emiru i Draženu. Stoga se odlučujem na ovu, uvjetno rečeno, mekšu varijantu, a strogom uredništvu pot liste napominjem da ovaj poredak nikako ne uzimaju kao moj doprinos eventualnoj zajedničkoj ljestvici, bude li se ista uopće kreirala. Jedno je pokušaj što objektivnijeg sažimanja mora subjektivnih lebdjenja i nerviranja, a drugo nužnost dobročiniteljeve kalkulacije s namjerom da se moj nepogrešiv ukus prelije i na ostatak ekipe. Okej, dosta je bilo izbjegavanja, zarežimo beskompromisno u materiju!

Ili još neko vrijeme ipak ne, jer nemam pojma kakvi su uopće bili Cinkuši, Joke i Ital!Jam, osim što su svirali u pozadini višesatnog nadoknađivanja društvenih interakcija kojem sam se posvetio posljednjega festivalskog dana, nakon što sam prethodne noći primarno provodio jurcajući od jedne pozornice do druge. Doduše, Ital! Jam su i kroz maglu pivskih isparavanja i pušenja tanjura s fažolom dospijevali do mene dobaciti svoje pilanje, a, s druge strane, Cinkuši problema s pokretanjem okupljenih nemaju ni kod nastupanja u staračkim domovima, pa nije bilo šanse da kiksaju pred razdraganom pijanom mladeži. A ovom Jošku ne zamjeram ni izvođenje pjesme Dubioze Kolektiv, ni, lakonski rečeno, opću dosadu, nego samo činjenicu kako su fićfirićki paradirali izvikujući parole na francuskom jeziku, a da se nisu ispričali na još uvijek friškom porazu naših rukometaša od Omeyera i ostalih garsonsa. Okej, nije na njima da se ispričavaju, nije zapravo ni na kome, ali koju riječ suosjećanja su baš i mogli ponuditi. Možda sam, ipak, bio previše zaronio u bačvu umora i sportskog razočaranja da bih ikoji od bendova završnog dana osluhnuo dobronamjernije, ali mogli su se i oni potruditi pa zvučati (još) bolje. U donekle su sličnoj situaciji nezahvalnog nadmetanja s onim na što nikako nisu mogli utjecati bili i dragi Erotic Biljan & His Heretics, kojima sam čuo tek nekoliko udarnički odsviranih favorita, prije svih "Kerosene Lips", ali kojima se nikako nisam mogao posvetiti nepunih pet minuta nakon što sam odslušao jedan od najboljih nastupa cijelog festivala. Bend koji uživo slušam gotovo svaka dva-tri mjeseca, a čije članove po gradu i svirkama viđam na tjednoj bazi, bilo mi je glupo pratiti nakon neurotične ekstaze u koju su me bili katapultirali Future Of The Left. Vidjet ćemo se uskoro u Spunku, nema sumnje.

Uglednu titulu najvećih zlikovaca festivala s posebnim poštovanjem dodjeljujem Parov Stelar Bendu, i to ne samo zbog meni posebno iritantne performanse - koja doduše jest uspjela rasplesati trećeg dana još uvijek neiscrpljene mase - nego i zbog cjelokupnog rada u kojem se izrazito ističe intervju prije nekoliko dana objavljen na jednome portalu u kojem se šef ove svite, valjda sam Parov Stelar, žali kako ilegalan download ubija muziku. Znam da nije pošteno u konkurenciju uzimati i opus postignut izvan smotre, ali u pojedinim je slučajevima dopušteno rastegnuti pravila i navade ferpleja. Prijatelju, odjebi, kod nas bahatih bogataša koji si bez pitanja prisvajaju tuđi autorski rad nećeš naići na razumijevanje siromašnih miševa koji, jadni, putuju svijetom, sviraju tisućama ljudi i u zabinju se druže s podatnim turistkinjama. Iako pristigli naoružani statusom neporecivih favorita, Thievery Corporation su svoju zlatnu kantu izgubili baš zato što su igrali samo na pozornici, čija sam zbivanja još i pokušavao pratiti njihanjem tijekom onih nekoliko pjesama s repanjem i tostanjem. Ne znam čime ovaj bend kupuje naklonost i nekih mojih istomišljenika, ali ja njegov fensi šminkeraj i priče zabludjelih kako postoje samo dobra i loša muzika ne mogu svariti niti posoljene zavidnim sviračkim umijećem i solidnom vještinom pokretanja publike. Dobro je bio procijenio mudri Moose Botić, uz Thieveryje (riga mi se kad čujem da im tako tepaju) i Groove Armadu, nedostajali su još samo Stereo MC's za potpuni trijumvirat. Znam da sam gore trabunjao o širini, tržištu, ukusima, ali neke su abominacije ipak previše. Samo, tako je to, prilikom širenja u hvalevrijedne se revolucije i pokrete uvijek uvale i pragmatične mutikaše.

The Ting Tings su ove godine igrali ulogu kojom su festivalsku premijeru lani bili označili La Roux, benda koji bi svojim simpatičnim hitovima podjednako namijenjenima svim muzičkim plemenima željnima skakutave zabave trebao osigurati dobru atmosferu u kojoj se može participirati i bez aktivnijeg praćenja svirke. Problem je samo što se tek u polusatnom ili duljem programu bolno čuje koliko je ostatak materijala inferioran, ili možda zapravo tek isfuran nedovoljno za zaokupljanje pažnje većeg broja nazočnih. Tako da su se zgodnica Katie White - kojoj gitara izvrsno stoji, ali sumnjam da išta svira - i ovaj njezin frajer preračunali odugovlačenjem do "Shut Up And Let Me Go" i "That's Not My Name", jer čak ni ova druga pjesma nije gromkije odjeknula među ljudima koji su dotad izgubili dobar dio svojeg interesa. Michael Gira, srećom, u svojem repertoaru nema toliko velikih hitova koji bi mu predstavljali zapreke prilikom slaganja ujednačene set liste, ali za ovaj se koncert svojih legendarnih Swans pripremio zahvativši u drugo vrelo koncertne tlake, ono sviranja malog broja pjesama, ali po desetak minuta svake. Swanse nisam bio zavolio, ili bi točnije bilo reći njima se inficirao, ni u srednjoškolskim danima nužnog proučavanja kanona, jer su neki drugi bendovi naprosto imali bolje i ljepše pjesme, a bome su i nešto maznije milovali uho. S obzirom na to da ni do danas nisam iskusio neimaštinu džanki štakora koji rovare praznim frižiderom, jasno je kako manje zabavan prezimenjak našeg LaMarija McGeeja kod mene nije imao šanse. Međutim, moram mu biti zahvalan što je uza sebe vezao dobar dio gerijatrije (u koju ubrajam i sebe, ne vrijeđam, nego iznosim činjenice), pa sam prije sjajnog nastupa koji mu je uslijedio imao više prostora za hvatanje ugodne pozicije.

Ohrabren prijateljskim preporukama koje su graničile s oduševljenjem, nastup Friendly Fires doista sam bio očekivao sa zanimanjem, ali opet ne tolikim da bih imao pravo zaključiti kako sam onda u tome nestrpljenju i izgorio, pa da zato koncert nisam doživio kako spada. U čemu je onda stvar? Pa, Vuco je jednom lijepo objasnio kako nije magija u pitanju, i da je problem u piću i u skitanju. Ajde, skitnje se baš i nisam primao, ali ne vidim kako bi mi koja bočica više mogla zasmetati u susretu s ovim šarenim zabavljačima. Štoviše, po svemu bi sudeći očekivanom plesu trebala koristiti kao pogonsko gorivo, ali možda bend vozi na neku drugu benzinu. Slušao sam ih gore sa cestice, i ničim me od sebe nisu odbijali, ali ni privlačili išta bliže, no moram im odati priznanje zbog razveseljavanja moje sestre Tee, dosad djevice po pitanju ovakvih, okvirno rečeno, festivala indie muzike. Vidim li je dogodine u prvom redu na, nadamo se, Band Of Horses, znat ću tko je za to zaslužan. Dva dana poslije, od benda zvukom potpuno suprotnog Friendly Firesima sam očekivao istu stvar - znojnu, neobuzdanu čagicu - ali nisam je dobio ni od njega. The Jon Spencer Blues Explosion su svoju svirku otvorili bez ikakvih kompromisa, što je mojim ušima koje su žudile za malo rokerske Amerike predivno sjelo, ali sličnim je napadačkim stilom i Hajduk krenuo protiv Intera u Milanu. Jebiga, koncentracija se publike rasipala po mobitelima koji su putem streamova i teletekstova pratili utakmicu, pa je najstrastveniji trenutak nastupa J.S.B.X. bio kad je Ivan Vuković volejom za 0:2 opalio rif iz "Sweat", na što je u zrak skočilo nekoliko stotina Torce Terraneo. Zvali smo taj potez i na bis, ali nismo ga dočekali, što je možda i bilo nelogično tražiti od benda koji je i dalje dobar, ali uzbuđenje proizvodi prisjećanjem, ne aktualnim djelovanjem.

Od svojeg su debija "Strange House", koji su cinici lako mogli promatrati kao klasičan izdanak NME-jeve mašinerije hypea, do vrlo solidnoga prošlogodišnjeg albuma "Skying" darkerski žgoljavci iz The Horrors prevalili golem put, i mada sam dojma da mu još nisu stigli do kraja, već su me, kao starog britofila, uvelike pridobili barem u redove zainteresiranih pratitelja, ako ne i poklonika. Međutim, uz iznimku lijepe "I Can See Through You", uživo, sudeći po nastupu u Šibeniku, još uvijek ne uspijevaju ostati s prave strane pozerskog, poluteatralnog nastupa. I bolji su se britanski bendovi na tome znali poskliznuti, samo što im je leđa čuvao veći broj doista velikih pjesama, kakav The Horrors još uvijek nemaju. Ne znam žive li Tom i Freddie Cowan još uvijek zajedno, ali stariji se brat morao pomiriti s činjenicom kako je mlađi braco na Terraneu održao znatno bolji nastup. Doduše, to su morali napraviti i mnogi drugi. Da sam u vrijeme kada su Ozzy i neki drugi prijatelji bjesomučno vrtjeli njihov "Neon Golden" u nas obljubljene The Notwist zavolio poput ostalih, imam dojam da bi me njihova festivalska svirka potpuno razgalila. Ovako, kao ponešto indiferentan promatrač mogu samo obećati da ću im dati barem još jednu šansu, ako nikako drukčije a onda preko skidanja bootlega s aktualne turneje. Prearanžiranjem kultnih pjesama poput naslovne navedenog albuma ili "Pick Up The Phone" za potrebe grandioznije šesteročlane postave, ovaj se simpatičan bend nanovo izmislio. Ne znam kako su odslušano doživjeli fanovi veteranskog staža, ali meni su se noviteti svidjeli. Svirajući u kratkim hlačama, We Were Promised Jetpacks potvrdili su drugu tezu već citiranog doktora Botića, a to je da je neprikladno odjeven bend teško shvatiti ozbiljno. Znam da je bilo vruće, ali njihovom je himničkom highlander rocku primjereno dostojanstvenije ponašanje na svim nivoima. Svejedno, podsjetili su me da bih baš mogao iskopati albume Telstar Ponies, a to ne može napraviti loš bend.

Drugi dio i nastupi koji su mi se najviše svidjeli slijede sutra...