Jednom me je jedan čitatelj kritizirao kako za nekoga tko, po njegovu mišljenju, prekrasno i uvjerljivo hvali, bendove prilično nemušto kudim. U brzopletom, umišljenome pravedničkom zanosu pohitao sam taj komentar doživjeti kao uvredu i baciti se na izravnavanje računa, dok mi nije sinulo kako je rečeno, ako je točno, zapravo pohvala kojom se itekako vrijedi ponositi. Sigurno ste dosad negdje naišli na ofucane tvrdnje kako je u poslu službenog procjenitelja uvijek lakše pisati negativne recenzije od pozitivnih, pa se samo nadam da te stavove mediokriteta i neznalica niste shvatili ozbiljno, u slučaju da i sami ganjate karijeru (ha ha ha!) na sličnim poljima. Spominjem sve ovo kao uvod u dodatno pojašnjenje odluke pisanja izvještaja s ovogodišnjeg Terranea silaskom niz ljestvicu dojmljivosti pojedinih nastupa prema onima koji su mi se najviše svidjeli. Kako kod mene uvijek postoji mogućnost da se čak i već duboko zabrazdio u tekst odlučim na promjenu njegove strukture ili sadržaja, jučer sam u inventuru ove vrste krenuo znajući da će mi svako novo slovo o svirkama koje mi se nisu uopće dopale, ili jesu tek pomalo, biti dodatan jamac sutrašnjem nastavljanju pisanja. Ako sam već slistio umalo pa deset kartica na zle i loše, debilno bi bilo odustati od pohvaljivanja dobrih, u čemu ionako uživam neusporedivo više, iako me cijeli dan apsolutno ubija sinoć na basketu paraliziran mišić desne natkoljenice.

Razlog zbog kojeg su Stephen Malkmus & The Jicks i The Roots u raspored bili postavljeni u istu večer, k tome i određeni svirati drugi iza prvih, vjerojatno puno više veze ima s poklapajućim rupama u itinerarima njihovih turneja, ali ja ću opet cijeli svijet doživjeti kao da se vrti isključivo oko mene i pretpostaviti da je organizatoru netko dojavio informacije prikupljene uhođenjem mojih slušalačkih navika devedesetih godina. I Malkmus (naravno, s Pavement) i The Roots su, zajedno s nekolicinom drugih imena, znatno utjecali na moj kompletan muzički habitus u periodu kada ukuse nije trebalo samo formirati nego i usmjeravati. Radili su to potpuno predivnom muzikom, zbog čega im nikada neću prestati biti zahvalan, čak i usred posljedičnoga određenog smanjivanja mojih interesa za ono što sviraju danas. Da pred koju godinu u Beču nisam prisustvovao povratničkoj turneji obožavanih Pavement, Malkmusov bi me nastup na Terraneu prilično iznervirao, tako-blizu-a-tako-daleko osjećajem uzaludnog čekanja pjesama njegove prve grupe. Ovako, sasvim sam opušteno slušao čovjeka-legendu koji je toliko užitka posljednjih desetljeća pružio meni, kako zajedno sa svojim više uopće ne tako novim bendom ležerno džemajući i solirajući uživa sam. U tome baš i nisam bio masivno poduprt, jer se odmicanjem bendovog seta okupljena publika osipala golemom brzinom i predanošću, pa ga je u trenutku kada sam ga napustio i sam gledala tek koja stotina ljudi. Uz iznimku nekoliko poletnijih stvarčica poput "Tigers", The Jicks su danas mnogo više nego na pjesme orijentirani na sveobuhvatnost zvuka i atmosfere, čime se Malkmus bliži svojim velikim uzorima The Grateful Dead. Sjetimo li se svih onih krhotičnih zvučnih sabotaža s početaka Pavementa, to nas uopće ne bi trebalo čuditi, a drugi dio sve većeg klasicističkog udjela razvidan je još odavno, iz čistoće melodijskog tretmana u starim hitovima. Uvodna Malkmusova gesta dodvoravanja izvrsna je ilustracija njegove šibenske svirke - pokušavajući pokazati kako poznaje Hrvatsku, naveo je njezine slavne košarkaše, Kukoča, Stojakovića i Boguta, pogodivši, je li, tek jednog od trojice. Međutim, čekaj malo, Peja je rođen u Požegi, a Bogut je prva generacija svoje obitelji rođena u Australiji nakon emigracije iz Hrvatske! Dakle, Stephen pogađa čak i kada promašuje, pa mu te uvjetne promašaje uopće nema smisla brojati.

Da me ubijete ne mogu se sjetiti gdje (pa ću si zadržati pravo na malo nade kako je riječ o autentično mojoj ideji!), ali prije nekoliko sam godina čitao izvrsnu analizu o tome što bijelcima, a što crncima znači imanje/nemanje/preuzimanje kontrole, u sferi popularne kulture. Niz je primjera pokazao kako bijelci kontrolu od autoriteta najčešće preuzimaju tako da je potpuno negiraju i ponašaju se, laički rečeno, izvan kontrole, dok crnci svoje zauzimanje pozicije moći koriste kako bi pokazali da su itekako kadri izbrusiti svoje ponašanje i djelo kako bi isto bilo pristupačnije širem društvu. Palo mi je to na pamet negdje na polovici samosvojnog nastupa The Roots, kada je postalo jasno kako su stigli na isto mjesto zadovoljenja prvenstveno samih sebe, baš kao i The Jicks, ali drugim putem. Malkmusa više uopće nije briga za svoju slavnu prošlost i svira samo ono što mu paše u ovom trenutku, ne obadajući želju publike, dok The Roots uživo insceniraju nešto što je mnogo bliže nekakvome cirkuskome mjuziklu nego koncertu jednog od, bez ikakve dvojbe, najvažnijih bendova svih vremena i to ne samo u okvirima hip-hopa. Želeći pokazati kako upravo oni mogu osigurati najbolji show, to čine titrajući jajca samima sebi, tražeći i dobivajući potvrdu kako su sjajni muzičari i zabavljači. Obje potvrde s radošću ću im pečatom ovjeriti i sam, ali ona za sjajan koncert izgubila se u istoj onoj ladici iz koje su izvukli ideju o tome kako ama baš na svaku svoju pjesmu manirom vrhunskog kaver benda moraju odsvirati i jedan svevremeni hit. Čuli smo tako stvari u nepojmljivom rasponu od "Sweet Child O' Mine" preko "Jungle Boogie" do "Love To Love You Baby", pri čemu se taj miks hard rock gitara, Cali-funka Slya Stonea, marching band trubljenja, disko pumpanja i tko zna čega sve ne nažalost prenio i na najdivnije pjesme samih The Roots. Da ste ih prvi put čuli u verzijama s Terranea, nikad mi ne biste povjerovali kako "You Got Me", "Break You Off" i "The Seed (2.0)" čine jedan od ponajljepših soul terceta u povijesti muzike, što je najvećim dijelom uvjetovalo da je nepregledna masa svijeta koja je bend gledala vrlo rijetko stvarala užarenu atmosferu. Srećom, Black Thoughtu i ?uestloveu ne dugujem samo neke stare godine važnih osjećaja, nego i potpuno fenomenalnu prvu trećinu ovoga koncerta, otvorenu sjajnim tributeom MCA-u kroz obradu "Paul Revere", prije nego što je bend počeo polirati svoje pomalo prašnjave klasike mahagonijskog hip-hopa kao što su "The Next Movement", "Proceed" ili "Mellow My Man". Odrepao sam svaki stih kao da je bilo jučer.

Nešto ranije iste večeri, bend koji je od njih svirački sto puta manje uvjerljiv, u kojem repaju ipak manje kvalitetni reperi i čija se scenska karizma ne može niti uspoređivati, ali koji ipak, za moj ukus, ima konzistentnije tekstove (jebiga, Black Thought mi često zna ići na živce u modu elder-statesman propovijedanja), pokazao je The Rootsima kako treba izgledati odličan narodski hip-hop koncert, iako nekako sumnjam da su se ovi zabrinuli nadiranjem konkurencije iz Hrvatske. O strelovitom usponu koji Dječaci još uvijek jašu vrlo vjerojatno znate mnogo, ako ne i sve, te imate svoje mišljenje, ali mislim da se ne možemo ne složiti oko toga da je trenutačno riječ o jedinome hrvatskom, da tako kažem, podrijetlom nezavisnom bendu koji krši i lomi gdjegod se nađe. Usporedba s The Roots niti ima smisla niti je poštena, navedena je samo kao rezultat podudarnosti datuma svirke, ali iskreno mislim da iz nje Dječaci ovom prigodom nisu izišli poraženi. Uz njih mi se dogodilo nešto slično što i lani na INmusicu prilikom dvojenja između Grinderman (svjetski bend, tko zna kada ću ih opet imati prilike slušati) ili Overflow (mogu im ići na koncert svaka dva mjeseca), kada sam došao provjeriti nekoliko pjesama domaće grupe i skužio da je glupo napuštati siguran užitak samo radi opće kulture. Iako mi je bend sam zbog manjkavosti u svirci i možda faktima podebljanoj ali svejedno iritantno rastućoj scenskoj nadmenosti bio manje zabavan negoli na proljeće u Tvornici, od sjajnih me pjesama kao što su "Maci" ili "Meko sranje" nije mogao odvojiti ni Dan Mangan (predvidio sam da će tip tamburati sam, previdjevši mogućnost punokrvnoga bendovskog rokenrola, pa mi je danas malo žao), ni nepotrebni populizam "Kamiondžije" (zašto bi takvo što itko napisao?), a kada sam se već počeo povlačiti iz podivljaloga grotla (bez konkurencije najbolja atmosfera na cijelom festivalu, ne kužim zašto su svirali na najmanjem stejdžu kada nema sumnje da bi zapalili i glavni) prema britanskom rokenroliću, za pozdrav sam dobio i "ZGB", a to se nadmašuje vrlo rijetko. Dječaci su kul.

U prvom sam dijelu ovog dojmovnika spominjao kako se banda Jona Spencera u Šibeniku vrlo teško suprotstavljala istodobnoj žestini i neustrašivosti Hajdukovih momčića, koji su me ponešto omeli i u startnom upoznavanju s napaljenim romantičarima Wild Beasts. Prvu sam im pjesmu - po svim drugim set listama sudeći "Bed Of Nails" - propustio krivim tajmingom, a barem sam još i fini jezerski funk "We Still Got The Taste Dancin' On Our Tongues" odslušao poremećeno buljeći u mobitel i čekajući Hajdukovo čudo u Milanu. Kako nikakvom razočaranju zbog izostanka trećega gola nije bilo mjesta, prilično sam se lako uljuljao u melodijski lahor ove lijepe grupe, a i odmorna se svježina bendove mladosti skladno podložila pod trijumf bilih tića. Za žive nastupe pojačan klavijaturisticom, ovaj se kvartet pokazao jednim od većih iznenađenja festivala, čak i meni koji ih doista cijenim. Naime, gradeći svoj, za današnje britanske prilike prilično originalan, zvuk od pomalo uznemirujućih emocija i kompleksnih struktura koje jednako crpe iz opusa i Kate Bush i Steely Dan, Wild Beasts su, pogrešno mi se činilo, podatni lomljenju na pozornici. Međutim, uživo su ovi mladci još i bolji, nivelirajući određene razlike između pojedinih pjesama u tečan komplet vrlo često zvučeći kao ona strana britanskog indie-popa koja je uvijek bila tu, samo je nismo uočavali, zaslijepljeni vrištanjem površine. Nešto kao onomad The Smiths, samo ipak malo manje sjajno i žanrom dosta drukčije. Iako im je cijeli set bio odličan, s vrhuncem u zaredom odsviranima "The Devil's Crayon" i "The Fun Powder Plot", veću pažnju i domaće publike - u mojoj blizini uz njih je uživao zavidan broj stranaca, valjda iz bendove domaje - privukli su najavom "Reach A Bit Further" i pričom Toma Fleminga o školskoj zaljubljenosti u jednu Hrvaticu. Naš čovjek. Set lista: Bed Of Nails - We Still Got The Taste Dancin' On Our Tongues - Albatross - The Devil's Crayon - The Fun Powder Plot - Loop The Loop - This Is Our Lot - Reach A Bit Further - All The King's Men - Hooting & Howling - End Come Too Soon

Za ispunjenje moje želje da meni osobno festival otvori bend koji volim, da me se odmah priključi na receptore užitka, pa da ostatak programa, kakav god bio, pratim bolje volje, ove je godine bila zaslužna Anna Calvi, koja je svojih tek nešto malčice više od pola sata nastupa posvetila najboljim stvarima svojega zavodljivog debija - iako ne i, šmrc, "First We Kiss" - te trima neočekivanim obradama. Koje su, zapravo, bilo potpuno očekivane, samo da sam unaprijed provjeravao što je sve svirala na prijašnjim koncertima. Anna Calvi svojim zvukom i imidžom mnogo više pripada barovima skupih hotela ili privatnim bogataškim klubovima negoli rupama po kakvima se smuca proletarijat indie-rocka, a njezina erotična alter-lounge muzika, svojevrstan pozitiv onoga što sviraju Gallon Drunk, svoju uvjerljivost izvlači upravo iz razdjelnice tih dvaju životnih i kulturnih stilova. Iako me donekle razočaralo to što nije nosila ni jedan jedini komad crvene odjeće, u njezinim je pjesmama bilo dovoljno decentno crvene strasti, ne samo u "Desire" ili mojoj omiljenoj "I'll Be Your Man", nego i u obradama "Surrender" Elvisa Presleyja, "Wolf Like Me" TV On The Radio te "Jezebel", najpoznatijoj po izvedbi Edith Piaf. Tročlana postava grupe (ona na gitari, bubnjar, te cura na nekom čudu) ostavlja mnogo prostora koji Anna ispunjava vokalom koji pjeva sporo goruću žudnju, što se bez ikakvih smetnji čulo u "Love Won't Be Leaving". Da, možda joj trenutačno za snažniji, dugotrajniji koncertni doživljaj nedostaje još pokoja nedvojbeno sjajna pjesma, što je na neki način čini i nezavisnom Lanom Del Rey, ali i iz ovoga što zasad ima uživo lakoćom dovlači najbolje. Set lista: Rider To The Sea - Suzanne & I - Blackout - I'll Be Your Man - Surrender - Wolf Like Me - Desire - Jezebel - Love Won't Be Leaving

Ako bend prema kojem sam prije tri godine ustanovio jedinicu koncertnog razaranja odsvira koncert koji, mjeren tom ljestvicom, ostvari najviše rezultate, nekako ga nema smisla stavljati na, koliko god ja okolišao terminologijom i izmotavanjima, tek treće mjesto najupečatljivijih svirki ovogodišnjeg Terranea. Imam, međutim, dojam kako bi i sami Future Of The Left, ovisni o konfrontaciji i cijepljeni od prilagođavanja, poduprli moje motive, ako već ne i bendove koje sam postavio ispred njih. Jednostavno mi se nije dalo biti jedan od mnogih, makar riječ uglavnom i bila o mojim ljudima s malih zagrebačkih koncerata, koji se unisono slažu oko toga tko je bio najbolji u ova četiri šibenska dana. Malo neargumentirane diskusije dobro dođe kao mentalno-psovački trening, pogotovo ako se ista vodi oko, ponavljam, grupe koje je posvećena isključivo vrijeđanju i ponižavanju manje vrijednih. Pjevač i vođa Falco je hiperinteligentna frustrirana gnjida, čijem se neumornom ugnjetavanju nije ugodno naći kao meta, ali je neporecivi gušt biti u blizini i promatrati kada se okomi na druge nesretnike. Mogu to biti Olimpijske igre u Londonu, čelična Maggie, Phil Collins ili tip koji želi čuti pjesme Falcova prvog benda Mclusky, sve i svatko od njih primit će svoju porciju ismijavanja, bilo putem dovitljivih komentara u pauzama između pjesama, bilo - što, dakako, preferiram - unutar tekstova fantastičnih noise-punk bombona koji izazivaju prvo ovisnost, a zatim i ugodnu utrobobolju. S obzirom na to da su svirali u relativno ranom terminu, ne čudi nešto manji broj okupljenih pacijenata, ali sam prilično siguran kako su imali najbolji omjer okupljenih i fanatika. Od samog starta i uvodnog obraćanja Ricku, uglas su se zaderali gotovo svi prisutni, a rafalno nizanje ubojitih pjesama pokrenulo je i pravu pravcatu šutku. Naravno da je ovakav bend potpunije i prikladnije doživjeti u malom klubu, kao 2009. u KSET-u, ali FOTL bez ikakvog sustezanja vladaju i većom pozornicom, pa je jedina prava razlika u odnosu na tu već mitsku svirku bila zamjena u ljudstvu. Uz dodatnu gitaru Jimmyja Watkinsa, bendu se kao alternativa basistu Kelsu pridružila i Julia Ruzicka (valjda naše gore lišća, možda Lavoslavljeva nezakonita praunuka?), ne pretjerano teška na oku, ali zato izrazito masna po debelim žicama. Iako se Falco u prvi tren na zahtjev sviranja dijela kataloga Mclusky istresao po molitelju, set listi najviše organiziranoj oko pjesama s aktualne ploče "The Plot Against Common Sense" pridodao je i čak dvije pjesme benda koji nas je s njim davno i upoznao. Dok se "Lightsabre Cocksucking Blues" - najavljena kao obrada Black Crowes, na što sam ja iskreno poželio "She Talks To Angels" ili "Remedy" - još i mogla očekivati, kao čest dodatak bendovim koncertima, "To Hell With Good Intentions" me zatekla nespremnog, skoro punih mjesec dana prije nego što sam je očekivao čuti kao dio skorašnjega zagrebačkoga koncerta najdivnijih Japandroids. Bolje ovako, čuti je od autora. A i najbolje ovako, misleći na cijeli nastup Future Of The Left. Set lista: Arming Eritrea - Chin Music - Small Bones Small Bodies - adeadenemyalwayssmellsgood - Beneath The Waves An Ocean - Sheena Is A T-Shirt Salesman - Manchasm - Failed Olympic Bid - You Need Satan More Than He Needs You - Polymers Are Forever - To Hell With Good Intentions - I Am The Least Of Your Problems - Robocop 4: Fuck Off Robocop - Lightsabre Cocksucking Blues - Lapsed Catholics (+ I Trusted You)

Izbor benda koji svira tmurne, šuljajuće downtempo balade o truleži nerealiziranih osjećaja kao hedlajnera velikog ili barem srednje velikog festivala na prvi se i svaki sljedeći pogled doima kao potez luđaka ili kao teško kockanje. Pridodam li tome i napomene znanaca kako su uživo mlaki i neuvjerljivi, i nije mi za prigovoriti što sam se ustrašio da me ljupki depresivni klinci The XX svojim nastupom neće pretjerano zadovoljiti. Samo, ne znam je li riječ o gluhoći spomenutih dušobrižnika ili kvantnom skoku bendove koncertne vještine, ali The XX su u Šibeniku bili apsolutno sjajni, pokazavši kako se i od nezahvalnije materije sporih i tužnih pjesama može iskovati ugodno zajedničko iskustvo. Priznajem, pozicioniran relativno blizu pozornici, na nekih dvadesetak metara udaljenosti, nisam bio u prilici uvidjeti reakcije gomiletine ljudi iza mene, ali ovi veći fanovi prema naprijed svaku su pjesmu pozdravljali oduševljeno i pjevali kao da su te stihove već debelo upisali u svoje spomenare. Kroz cijelih sat plus nastupa atmosfera je bila paralelna onim intimnim središnjim dijelovima koncerata žestokih bendova, kada se na tri-četiri pjesme pogase svjetla i upali bliskost. The XX žestokih pjesama nemaju, nego svoje pognute electro/indie balade o istome onome bremenitome studentskom seksu koji su eksploatirali jedni Suede sviraju u svim mogućim nijansama sive i crne, zvučeći kao Young Marble Giants vremenskim strojem pristigli iz 1978. godine ravno u današnje londonske dubstep klubove. Da sam nesretno zaljubljeni dvadesetogodišnjak bacio bih se bendu pod noge plačućih očiju i zarezanih vena, a ovako sam samo uživao u romantičnom nizanju pjesama koje me još uvijek iznutra diraju kao kada sam ih čuo prvi put, od "Islands" preko neizdržive "VCR" do prekrasnoga kraja sa "Stars". Među pjesmama sa za rujan najavljenoga novog albuma "Coexist", a koje bend već uvelike svira uživo, posebno mi se dopala "Tides", čiji stih 'I wouldn't leave us alone' kao da sumira svu povijest, sadašnjost i budućnost odnosa Romy Madley-Croft i Olivera Sima. Dok je tako, bit će i njihovih lijepih pjesama. Set lista: Angels - Islands - Fiction - Crystalised - Shelter - VCR - Reunion - Sunset - Basic Space - Infinity - Night Time - Intro - Tides - Stars

I ostalo mi je još samo proglasiti pobjednike - Digitalism ili Jarboli? Ili, khm, bljak, pa nisu valjda oni kopiranti The Vaccines? E pa jesu, prijatelji dragi, jer ja doista nemam pojma kako se ovaj bend može ne svidjeti ikome tko voli melodične gitare i injekcije razoružavajuće melankolije u pop-rock poskočicama koje sviraju, što rade toliko dobro da im trenutačno nema pravog takmaca na području cijele Britanije. Vrtio sam raspored prva tri benda u glavi tisuću puta, a kako sam već pojasnio pozadinu postavljanja FOTL na treću poziciju, borba za sam vrh bila je plodna i ugodna, ali ne i neizvjesna, jer si roker mojeg kalibra ne može dopustiti kao pobjednike nemati slatke gitare. Koliko god naprosto obožavao debi "What Did You Expect From The Vaccines?", ususret njihovom se nastupu nisam nadao ničemu više doli zabavnom, opuštajućem razdrmavanju između objektivno jačih imena. Samo, jebeš ti ta objektivno jača imena, valjda sam morao znati da je znatno važnija ljepota kojom pojedini bend kroz uši polijeva moje neodraslo srce, vazda sklono dvominutnoj troakordiji, a što The Vaccines rade svoje melodije kujući od neiskorištenih rezervi Beatlesa i Ramonesa, te ih uobličujući u gitarske prskalice nalik na one Libertinesa i Strokesa. Kako ne voljeti bend koji te i takve utjecaje nosi na svojim rukavima (odnosno, ne nosi više, jer su na Terraneu nastupali u džins jaketama odrezanih rukava, izgledom podsjećajući na NWOBHM bendove na izletu na Ibizi)? Ja im odoljeti ne mogu. Rock'n'roll, međutim, ipak nije samo tulumarenje uz "Wreckin' Bar (Ra Ra Ra)" i "Tiger Blood", koje su samo dvije od pjesama popraćenih vriskom i pjevanjem zavidno brojne publike - vraća li se to britpop i kod nas na velika vrata? Ne bih imao ništa protiv. Rock'n'roll je i melankolično topljenje emotivnih instinkta singalonga iz 'Wetsuit' i suočavanje sa svojim pogreškama kroz "Post Break-Up Sex", a The Vaccines su, tako, pokazali da su svladali i znanost koncertnog šejkanja bržih i sporih (jedina dva žanra poznata još u iskonu rokerskog čovječanstva) pjesama u skladan paket. Sviranje gotovo cjelovitoga odličnog prvijenca bend je obogatio šačicom novijih pjesama, od kojih je jedina koja se dosad nije prešetavala YouTubeom i downloadom solidna "Bad Mood", znalački postavljena između dvaju najjačih bendovih aduta, frajerske "If You Wanna" i još uvijek neodoljive "Norgaard", da se dojam slučajno ne pokvari. S obzirom na to da me i danas, punih tjedan dana poslije, doživljaj puca jednakom snagom, očito je da se nije pokvario. Od svih nastupa na Terraneu, ovaj bih najviše htio ponoviti. Set lista: Blow It Up - Wreckin' Bar (Ra Ra Ra) - Tiger Blood - A Lack Of Understanding - Wetsuit - Teenage Icon - Post Break-Up Sex - All In White - Wolf Pack - Ghost Town - No Hope - If You Wanna - Bad Mood - Norgaard

Vidimo se i dogodine.