Ako ste dosad čitali makar jedan koncertni izvještaj potpisan mojim imenom, prilično sam siguran da ste me mogli procijeniti na milijun različitih ili sličnih načina, ali baš i ne kao ciničnog, jer se uvijek više volim predati muzici nego zauzimati povlaštenu poziciju emotivno neangažiranog. No, sinoć sam određenu sitnu dozu cinizma naprosto morao pripremiti i ponijeti sa sobom, kao signal dobrog ukusa, jer sam bio jedan od tek nekolicine scenskih radnika s kakvim-takvim indie/alter/punk kredibilitetom (ako ikakvim, jel) na koncertu čijih su 90 posto publike, ne pretjerano ali sasvim solidno popunjene Tvornice, činile mlade djevojke asimetričnih frizura i one koje se nikako ne žele takvima prestati osjećati. Sestrinski bend-duo Tegan And Sara pratim umalo pa od njihovih samih početaka, točnije od dana kada mi je jutra rasvjetljavao njihov krasan pop-rock album nezavisnog ugođaja 'If It Was You', no zvukovne i statusne promjene koje su slatke seke otad doživjele ipak me je više učinio pristojnim promatračem negoli prometnuo u vatrenog fana. Iskreno, muzika Tegan i Sare doista nije namijenjena nekome poput mene, ali, još iskrenije, to ne znači da u njezinim zaraznim, sve više standardnim i sve više izravnim pop hitićima netko poput mene ne može uživati.

Spomenutu sam dozu cinizma nekako uspio zadržati gotovo sve do samoga kraja koncerta, iako nije bilo nimalo lako, jer su predvodeći uz njih četveročlani bend sestre u Tvornici odradile verziju pop spektakla svedenog na džepnu varijantu, tim udobniju što topliju, a nizanje pjesama ponajprije snimljenih na aktualnom 'Heartthrob' – ubojito otvaranje s 'Drove Me Wild' i 'How Come You Don't Want Me' moji su favoriti – doživjelo je izrazito topao prijem publike među kojom se vidjelo koliko im ove pjesme znače, ono, za citate u spomenarima. Dočekane prijemom negdje na pola puta između oboljelih od Bieber-fevera i posvećenoga kulta ključnih underground aktivistica, Tegan And Sara su i ovim koncertom opravdale svoju odluku postepenog preorijentiranja na mainstreamu univerzalno prihvatljiv synth-pop kakav zapravo nije daleko ni od nominalnog countryja Taylor Swift ni još labavije definirane emo-alternative Paramore. I ma koliko bih god ja više volio da su ostale pop-preteče Jenny Woo ili sestara Crutchfield, odnosno nasljednice Indigo Girls za indie nultih godina, Tegan i Sara Quin su svoje podjednako dirljive pjesme preodjenule u blještavije ruho koje njihov bend uživo izvodi s dovoljno poleta, a svejedno znalački ostajući u drugom planu, puštajući šefice da rukovode programom. Kad god bih pomislio da bi bilo ok da se novi album malo ostavi po strani, začuo bih neki stariji poluklasik tipa 'Where Does The Good Go' ili Walking With A Ghost', kojim su se iskupljivale i za, ruku na srce, doista nepotreban zločin suradnje s DJ Tijestom, kao i na odugovlačenje za uključivanje barem jedne jedine pjesme s 'If It Was You', i dalje im najslađe ploče.

Dakle, mada jesam uživao u showu koji je uspijevao ostvariti intimnu atmosferu nešto slobodnijeg pidžama-partyja, na rezervi te svoje suzdržane rezerve sam vozio sve do samog kraja, kada me je redom razoružalo, pa potaklo pa razveselilo nekoliko pjesama i Sarinih najava (ako ih nisam pomiješao, Sara je ova kraće frizure?). Prvo je regularni dio koncerta kraju doveden uz ekstatični singalong 'Closer', koji je pred mojim očima i ušima iz blago iritantne nabrajalice izrastao u post-novovalno šarenilo dostojno najveće Cyndi Lauper, da bi tek po povratku na bis Tegan i Sara pokazale kako doista zaslužuju sve poštovanje i divljenje, makar se i meni samom često činilo prilično nepoštenim uvijek iznova naglašavati njihovu ulogu gay-aktivistica, kao da njihove pjesme ne bi bile dobre i bez te hvalevrijedne popratne agende. Izgleda sjajno informirana Sara – novinari? organizatori? netko treći? – vrlo je argumentirano, bez ikakvoga pokroviteljskog dociranja stečenog beneficijama zapadnog svijeta, ali i vrlo izravno osula drvlje i kamenje po bulšitu jebenog referenduma u ime obitelji, što bi se možda i moglo podvesti pod propovijedanje preobraćenima da publiku velikim dijelom nisu činile i, pretežno ženske, mlade osobe kojima ni najpopustljivija teta na trafici ne bi cigarete prodala bez pitanja. Pozdravljajući Sarinu utješnu i ohrabrujuću koliko i zgađenu konferansu s razumijevanjem i odobravanjem barem su me za nekoliko trenutaka napunile ponosom kako nije ama baš sve u potpunom kurcu, iako trpimo i prevelika sranja. Tad je postalo izrazito nebitno hoće li se bend prisjetiti nekoga alter-favorita s 'This Business Of Art' ili će nastaviti izvoditi pjesme novijih datuma, što nipošto ne znači kako su naglasak stavile na propagandu, a muziku izgurale na stražnje sjedište. Naprotiv, ovaj odličan mainstream pop koncert osjetnog alter-lite okusa finalnom su kraju privele uz najbolju pjesme večeri, prekrasnu 'Living Room', da čak i ja, koji sam cijelu večer čekao nešto s 'If It Was You', budem potpuno zadovoljen. Drukčiji omjer starog i novog materijala nisam ni očekivao, kao ni ovoliko zabavan i važan koncert. Draže mi je da sam pogriješio kod ove druge komponente.

Foto: Brooks Reynolds (last.fm)