Negdje po sredini svojega profesorskog nastupa u prekrcanom Pepermintu s noći utorka na srijedu, debelo ovjerena hip-hop legenda Big Daddy Kane publici se obratio s pitanjem tko od prisutnih ima 25 ili manje godina. Potvrdna reakcija barem dvije trećine kluba nije me samo ucrnila sad već redovitim podsjećanjem na moj sve obimniji staž s one strane i ne samo te dobne granice, nego mi je sa svih strana rasvijetlila i činjenicu koje sam, naravno, itekako svjestan, ali priznajem da je u radnoj memoriji ne koristim baš uvijek. Naime, želeći ukazati na neokaljani status jednog od svojih klasika iz kasnih osamdesetih, zlatnog doba hip-hopa (iako ja osobno takvim smatram period od barem desetak godina poslije), BDK je, možda i namjerno, ukazao na starost odnosno odraslost samog žanra, koji se svijetom raširio unutar okvira rokerske popularne kulture, ali koji nikada nije sebi dopustio igrati ni po kojim drugim pravilima osim onih vlastitih, ma koliko se i ona sama mijenjala iz faze u fazu. Zbog svega toga mi i nije previše, možda čak ni uopće, smetalo Kaneovo posezanje za standardiziranim fintama podizanja atmosfere (tipa when I say ovo you say ono i slično) i odavanja počasti nesretnim fallen soldiersima. Znatna je razlika kad ih se laća osoba koja je u igri gotovo od samog početka, pa razvoj žanra/kulture s pravom doživljava s osobnim ulogom te prihvaća i njegove anomalije, te kad ih radi nadobudni frajer koji samo slijedi utabane putove, koliko god olinjali oni bili.

Međutim, to je ionako bio tek začin, i to onima s dobrim namjerama nimalo neizbježan začin, vrlo mesnatoj i masnoj osnovici strukture nastupa, organizirane oko toliko nezaboravnih kamena temeljaca hip-hopa da sam dobar dio stihova prateći odrepao i ja sam, inače ne preveliki poklonik old schoola. Samo što se Kaneov rad nikako ne može dostojno opisati olako ga smještajući isključivo u staru školu, jer je stvarima poput "Set It Off", "Smooth Operator" - čiju je prvu kiticu u drugom dijelu čak i ponovio, na zahtjev nekoga zakašnjelog fana - ili svojim dijelovima "The Symphony" na licu mjesta pokazao sve ono što smo o njemu kao o presudnom utjecaju na novije članove kanona (Jay-Z, GZA...) slušali i čitali. Ovo je još uvijek škola u kojoj se svašta pametnoga i važnoga može naučiti. Realno, nije veliki tatica sad baš ni toliko velik i star; sa svojih nepunih 45 godina još je u vrhunskoj fizičkoj i izvođačkoj formi, koja se očitovala u energiji tijekom izrazito gustih pedesetak minuta nastupa, kao i izražajnosti flowa čak i kod najbržeg mitraljiranja. Jednom od klasičnih primjera MC-ja za MC-je ne pada na pamet srozavati ugled tražeći pomoć bekera ili hypemana koji bi ga odmorio na krajevima lajni, da uhvati dah, pa Kane nastupa samo u pratnji DJ-a, kako i priliči jednome od začinjavaca cijele igre. Ako ćemo cjepidlačiti, jedinu promjenu jesu osigurale godine, jer se duplo starijem čovjeku glas ipak nešto dodatno produbio.

Koliki god obožavatelj hip-hopa bio, priznajem da i njegovim nastupima pristupam iz pozicije čovjeka odgojenog na gitarama i rokenrolu, pa dobar dio mojih prigovora izvan sfere onih upućenih manjkavosti flowa ili naprosto lošim pjesmama zaista dolazi iz sustava vrijednosti organiziranog na ipak drukčiji način. Samo što se minusi gore spominjanih razvlačenja živih susreta vide i na reakciji publike, a Kaneov je tečan, sklizak show bio mnogo bliže vrelom kaosu kakav je, primjerice, u polupraznoj golemosti dvorane bio izveo Styles P. na rođendanu studija Morris, negoli šupljikavosti pojedinih Wu-doajena koji u krcatoj Akvi nikako ne uspijevaju povući pravi zamah (naravno, ovo se ne odnosi na Ghostfacea). Pametno se oslonivši na pjesme iz enciklopedija, čiji su više na suhoću čistoga groovea negoli moderne produkcijske igrarije orijentirani beatovi dušu dali za građenje koncertne atmosfere, Kane je među "Rest In Peace", "Warm It Up, Kane" (u kojoj namecheck ide i Bruceu Springsteenu) te nezaobilaznu "Ain't No Half Steppin'" - logično popraćenu najvatrenijom reakcijom - ugradio i nužna odmorišta za dušu. Prije finoga zborskog pjevanja sempla iz "Rap Summary (Lean On Me)", na repertoaru se našla i jedna nova pjesma aktualnoga Kaneova projekta, supergrupe Las Supper koja je prije koji tjedan izbacila album koji još nisam slušao. Uživo, njezin me se spoj novomilenijskog NY-oslanjanja na soul šezdesetih i čvrste '80s ritmike u flowu prilično dojmio, pa se ne bih bio bunio da je album bio promoviran malo opsežnije.

Samo, doista ne znam gdje bi se za takav potez pronašlo opravdanog mjesta. Big Daddy Kane - što nikako nije pokuda njemu koliko konstatacija takvog razvoja situacije koji ne daje baš svakome ono što se činilo da je zaradio - trenutačno u ovom dijelu Europe održava možda i posljednju etapu određenoga pobjedničkoga kruga. Ako mu je neke od pjesama moguće i dosadilo izvoditi već više od dva desetljeća, publici u Pepermintu do preksinoć ih nije ni bilo moguće dosaditi uživo slušati. Nije ni poslije preksinoć.