Više od koncerta, iskustvo blisko religijskom ritualu, misi, egzorcizmu i umjetničkom performansu. Sve u jednom. Siguran sam da su mnogi otišli s koncerta zbunjeni viđenim jer je glazba koju Swans izvode uživo ekstremnija, bučnija i prodornija od onoga što zabilježe na albumima. Već na prvom koncertu održanome u Zagrebu, na istom mjestu 2011. godine, mnogima se očekivanja nisu poklopila s dobivenim. Očekivanja koja su bila uglavnom temeljena na tada aktualnom albumu “My Father Will Guide Me up a Rope to the Sky” koji je puno blaži i zapravo blizak onome što Michael Gira radi s Angels of Light. Umjesto takvoga, mirnijega rocka, na tom su se koncertu počeli pojavljivati obrisi teškoga, distorziranoga zvuka kakav danas obilježava bend. Slične reakcije kod nekih ljudi izazivaju koncerti Wovenhanda koje tada opisuju kao “prebučne” i “prežestoke”. Misionari poput Gire ili Davida Eugenea Edwardsa kao da uživo imaju potrebu pojačati svoje poruke zidom distorziranih gitara. Zbog svega navedenoga, iznenadila me relativno dobra posjećenost koncerta i ugodno popunjen prostor Pogona Jedinstvo (otprilike kao i prethodni put u Zagrebu) što se vjerojatno može zahvaliti odličnom prijemu posljednjeg albuma “The Seer”. Koncert je počeo Girinim pozivom da se publika primakne pozornici, a tko njemu može proturječiti? Do kraja se koncerta broj ljudi u publici ipak nešto smanjio. Nije ni čudno s obzirom na to da dva i pol sata iznimno bučne, luđačke svirke i avangardne glazbe mogu emocionalno i fizički iscrpiti ljude.

Bez dvojbe, centralna figura benda jest Michael Gira. Nakon ponovnog pokretanja 2010. godine i razlaza s Jarboe, bend je postao u potpunosti njegovo dijete. Michael Gira je Swans, Swans su Michael Gira. Nazvati tog čovjeka “karizmatičnim” je eufemizam. Njegov je utjecaj golem, on upravlja svim elementima u glazbi, dirigira ostalim članovima benda i neprestano kanalizira svoju karizmu i viziju kroz njih. To ne znači da oni ne zaslužuju divljenje, dapače. Svirački su impresivni, a sposobnost da izdrže i prežive intenzitet nastupa i neiscrpnu Girinu energiju vrijedna je svake pohvale. Ako je publika bila iscrpljena do kraja koncerta, onda su se članovi benda jedva držali na nogama. Misao “ostaviti dušu na pozornici” ovdje se u potpunosti ostvaruje. Rad s Girom mora da je privilegija, ali i prilični pakao. Osebujni Thor Harris polugol svira bubnjeve, udaraljke i niz drugih instrumenata (od kojih neke i sam izrađuje). Christoph Hahn sjedi i masakrira svoju steel/pedal-gitaru, ali se zbog količine znoja i umora doima kao da trči cijelo vrijeme. Chris Pravdica na basu i Phil Puleo na bubnjevima imaju iznimno važnu ulogu stvaranja ritamske podloge glazbe, često uz Girine izravne naputke. Najviše se troše, a na njihovim se licima vide znakovi nadljudskih napora. Norman Westberg na gitari jedini je suzdržaniji član benda i gotovo da ne pokazuje emocije, ali u potpunosti i besprijekorno prati Giru i njegove ideje. Svi oni zaslužuju pohvale, ali ih istovremeno zasjenjuje onaj čovjek s početka priče, onaj koji je larger than life.

Gira skače, pleše, nastup provodi u konstantnome transu, a njegovo vikanje, siktanje, zazivanje i mantranje ne trebaju ni razglas da bi se čuli. Nije riječ o nekakvoj njegovoj personi za nastupe, riječ je o iskrenoj, sirovoj životnoj snazi toga čovjeka. Valovi njegove energije probijaju se i preplavljuju svaki otpjevani stih, svaku odsviranu notu. Dok viče “put your knife in me, I love you, I’m worthless” teško je ne pomisliti da priča o vlastitom životu. Gira želi da publika postane dio nastupa i rituala, te kolektivne orgije, pa ne čudi da u jednom trenutku zaziva da se pojača osvjetljenje publike. Publici ne želi dozvoliti puko statiranje. Mnogim se rock-glazbenicima danas tepa da su “propovjednici” pa je ta riječ nekako izgubila svoj značaj. Nakon što doživite Michaela Giru postaje jasno da on zbilja zaslužuje taj epitet. Propovjednik, šaman, istinski mitska i mistična figura rocka.

Glazbeno gledano, Swans od ponovnog okupljanja kombiniraju svakakve žanrove pa ih je nezahvalno pokušavati strpati u određeni koš. Najlakše bi bilo reći da sviraju eksperimentalni, avangardni rock, ali time zapravo ne bismo baš ništa rekli. Na koncertu smo imali prilike čuti drone kojeg se ne bi posramili ni Sunn O))) ili Earth, trenutke noisea tijekom kojih sam imao osjećaj da su na pozornici Lightning Bolt, psihodeliju, post-punk, post-rock... Svakakvih elemenata ima u njihovoj glazbi, ali Swans su na kraju jednostavno svoji, posebni i neusporedivi. Značajnu ulogu u njihovim nastupima igra i improvizacija gdje još jednom dolazi do izražaja sjajno razumijevanje među članovima benda i Gire kao njihova vođe.

Swans su odsvirali sedam pjesama, mahom novijeg materijala, s naglaskom koji je opet bio na neobjavljenim pjesmama. Nije ni bilo bitno. Kod Swansa ne postoji potreba da “odsviraju onaj hit”. Na publici je samo da se prepusti. Zbog sposobnosti da bilo koju svoju pjesmu u trenu učine drukčijom i novom, koncerte Swansa treba promatrati kao zasebne cjeline, kao male svjetove koji nastaju i nestaju u jednoj večeri. Imenom isti materijal i pjesme koje izvode mijenjaju se iz koncerta u koncert gdje ih svaka improvizacija rastavlja i ponovno sastavlja. Rezultat su preobličene skladbe koje međusobno čine koherentnu struju ideja i zvukova. Posebno je impozantna bila posljednja pjesma koja je trajala nekih 45 minuta i ponudila nam putovanje od pakla do raja i natrag u pratnji svih Girinih demona. Nastup koji nadilazi glazbu završava, ali nema happy endinga. Swans ne nude iskupljenje, nema katarze na kraju puta, samo beskonačno putovanje.

Za kraj, Gira nam poručuje “thank you for making us complete” implicirajući da njegov bend i poruke nemaju smisla bez publike spremne da u njih utoni. Mi možemo samo uzvratiti istom mjerom, zahvaliti se i nadati se da ćemo se zbilja uskoro ponovno sresti.