Ne znam zapravo kako započeti ovaj tekst i kako dostojno opisati sve što se u utorak događalo u Jedinstvu. Swans su već domaći bend u Hrvatskoj i Zagrebu. Dolaze svake godine, a svejedno me iznenade i oduševe svaki put. Zato sam se iznimno poveselio najavi njihova novog nastupa, a mom je veselju dodatno pridonio izbor predgrupe. Naime, teško da su mogli izabrati dostojnijeg i prikladnijeg izvođača od elektroničke/noise glazbenice Margaret Chardiet, umjetničkim imenom Pharmakon, koja, baš poput Michaela Gire i društva, stvara jedinstvenu i moćnu glazbu.

Neke izvođače i njihov umjetnički izričaj, ma koliko ih dobro poznavali i ma koliko puta slušali albume, ne možete do kraja shvatiti dok ih ne doživite uživo. Pharmakon je jedna od njih. Njen zapanjujući nastup, na granici performansa, pripada među najintenzivnije koncerte kojima sam svjedočio. U čemu je stvar? Kao prvo, u njenoj glazbi. Riječ je o bučnoj i mučnoj kombinaciji noisea i različitih podžanrova elektronike izgrađenoj od impozantnog i upečatljivog eksperimentalno-industrijskog zvuka (poslušati novi, odlični album “Bestial Burden”!). Drugo, stvar je u njenom scenskom nastupu, koji je u službi utjelovljivanja te glazbe i njenog nesputanog kanaliziranja u fizičku dimenziju. Jer Pharmakon, za razliku od sličnih glazbenika, ruši prepreke između sebe i publike. Nema skrivanja iza reflektora, umjetnog dima i vizualnih efekata. Ne, Pharmakon je u potpunosti tu, s nama, i fizički i psihički. Zvukove stvara tijelom, lupanjem i grebanjem, glazbu stvara glasom, pjevanjem i vriskanjem, a u svaki taj zvuk i u svaki taj krik unosi sebe, svoje patnje i svoju bol. Njen vokal razara, nadilazi nojzersku podlogu. Ožiljci od bogznakakvih trauma još su uvijek i zauvijek s njom, a ona se ne boji pokazati ih pred svima i tako ogoliti crnilo očaja koji se neizbježno javlja nakon suočavanja s egzistencijalnim ponorom. Silaskom u publiku, kontaktom s publikom, pitamo se traži li otpor ili podršku? Dok se probija kroz ljude, dok pojedincima miluje lica ili ih povlači za sobom, na licu joj se ocrtavaju grimase. Iskrene, nehinjene. Teško je uopće pomisliti da bi to mogla biti fasada, samo još jedna uloga ili puka maska. Čujete tu buku, taj izraz nemoći i gnjeva, a na pozornici nema nikoga. Glazbenica je svugdje i nigdje. Priznali mi to ili ne, svatko u sebi nosi djelić njenog mraka. Sve u svemu, rijetko se kada događa da neki bend ili izvođač u meni uspije izazvati takav osjećaj jeze. Što da čovjek radi doli da stoji, nepokretan, i sluša upijajući tu bujicu emocija? Kroz posljednju pjesmu na nastupu probija se distorzirani, ironični smijeh. Lažna nada i privremeni predah jer novi bezdan nalazi se odmah iza ugla. Pharmakon nam poručuje da smo svi mi samo komadi mesa, jadni i krhki. Nastup je trajao samo dvadesetak minuta, ali teško mi je i zamisliti da bi mogao trajati dulje. Jedina zamjerka ide na račun publike koja, očekivano i prirodno, uvijek više voli biti pasivnim promatračem i voajerom negoli aktivno sudjelovati u nastupu.

O Swansima sam zapravo sve nadugo i naširoko rekao u izvještaju s prošlogodišnjeg nastupa. I dalje je to jedini bend koji mogu slušati uživo iz godine u godinu, a da ne počnem primjećivati manirizme i apatičnu uhodanost u svirci. Swans su Swans, sada već znamo sve o toj novoj inkarnaciji benda Michaela Gire, a opet nas svake godine dočeka neki drugi bend. Više od benda, zapravo; organska, živa tvar koja se mijenja i diše te je zato zanimljiva opet i opet; fascinantni kolektiv s ljudinama poput Thora Harrisa. Od razlika u odnosu na prošli nastup u Zagrebu, najlakše je bilo primijetiti prevladavanje ponavljajućih, atmosferičnih i krautrockovskih momenata, dok su žešći, brutalni elementi pali u drugi plan. Ta se transformacija može osjetiti kako na aktualnom albumu, “To Be Kind”, tako i u nastupima uživo. Ne ocrtavaju se promjene samo u glazbi, već i u mimici i gestikulacijama glazbenika te u njihovoj međusobnoj komunikaciji. Nestalo je ranije vrlo primjetnih napetosti i antagonizama. Gira se više ne ljuti na članove benda zbog promašenih prijelaza, ne iskaljuje se na basistu Chrisu Pravdici ili bubnjaru Philu Puleu zbog ritmičkih pogrešaka, nema im potrebu u toj mjeri dirigirati ili mahati. Možda je samo riječ o tome da su u kasnijem segmentu turneje pa su usviraniji, a možda je zbilja riječ o nekoj dubljoj promjeni. U svakom slučaju, Swans ne simboliziraju i nikad nisu simbolizirali tamu, uništenje i beznađe, dapače! Ma koliko god to otrcano i blesavo na papiru zvučalo, osjećaj je da njihova glazba kroz apstraktne forme pokušava inducirati mir i nekakav viši stupanj spoznaje. Uživo, dok se kroz vas provlače silnice njihove glazbe, ti koncepti odjednom prestaju biti smiješni. Sve ono što se zrcali u njihovoj glazbi i činjenica da je put do katarze popločen mukama, patnjom pa čak i ludilom, može vas navesti da pomislite da je njihova poruka nihilistička. A zapravo, šaman Gira ne želi vam zlo, ne, on želi ljubav, on želi katarzu za sve. Slično kao kod Pharmakon, dojam je da na pozornici promatramo ogoljene inačice tih glazbenika, tih ljudi i njihovih u glazbu pretočenih osjećaja. Bez opsjena i igara. Što će vam scenski nastup kad imate živi, ljudski tablo koji vam je ponuđen na pozornici. Želim vjerovati i vjerujem Giri kad nam kaže “Love, I really mean it, love…”. Puno je ljubavi proželo publiku tijekom dva i pol sata uvrnutog kolektivnog meditiranja. Blago onima koji su dočekali kraj apsolutno veličanstvenog koncerta i izvukli nešto pozitivno iz tog doživljaja. Zanimljivo je da su glazbenici na kraju koncerta, tour de forceu unatoč, djelovali odmoreno i zadovoljno. Baš kao i mi. Naporni dan? Zagušljivost? Sve se to zaboravi dok slušate Swans. Što se izabranog materijala tiče, odsvirali su nekoliko pjesama s “To Be Kind”, jednu stvar s “The Seer” i, kao što im je običaj, nekoliko novih, neobjavljenih pjesama poput uvodne, dugačke i epične “Frankie M.”. Je li ovo nastup nakon kojeg sam Swans napokon spreman proglasiti najboljim živim bendom na svijetu? Možda. A možda to učinim nakon sljedećeg koncerta.

Opet smo u Zagrebu imali priliku vidjeti i čuti glazbu koja živi u sadašnjosti i gleda u budućnost. Hrabri, na trenutke eksperimentalni nastupi nisu za sve pa je sasvim u redu to da dio publike nije došao na Pharmakon kao i to da je dio publike izašao i prije kraja koncerta Swansa. Mi koji smo bili i ostali, vidjeli smo još jednom tračak onog relevantnog i vrijednog na svjetskoj glazbenoj sceni. Pa neka nam Swans dođu i sljedeće godine, a Pharmakon neka dobije i samostalni koncert koji zaslužuje.