Ima nešto u zakonima fizike, doista je nemoguće u isto vrijeme biti makar samo na dvama različitim mjestima, treće da i ne spominjem. Attack i garažno krljanje sinoć su tako otpali već u startu planiranja, ali preostale dvije zgode, obje svečane prigode posebne kategorije, nisam smio preskočiti. U Tvornici, pot lista je slavila treći rođendan, kojem sam se veselio i kao prijatelj i kao čitatelj i kao kontributer. U Vip Clubu, Zagreb je napokon posjetio i jedini preostali živući član Wu-Tanga bez hrvatskog koncerta u CV-u, veliki genijalac GZA. Nešto od njegove aure posvećenosti MC-zanatu na neki se način sinoć prelilo i u mene, jer sam na rođendanskoj partiji iz lijepo posloženoga mentalnog ormara (ne koristim naftalin, sori) izvukao mikrofon (dobro, nisam ja, nego organizator) i prije 6-7 godina umirovljene vještine freestylea. Dvije kitice drmanja iz glave, za kraj i legendarna 'Pjesma koja grize' i, priznat ću, baš sam se dobro osjećao. Možda je karijeru u branši trebalo ganjati s više žara? Priča mojeg života.

Jedini problem koji mi je taj nastupić uzrokovao bilo je otpuštanje zavidne količine adrenalina u moje žile, pa je žurba prema Trgu bila obojena nekim starim emocijama i nekim novim nemirom. Previše živih utisaka s GZA-ina rastura u dotad dobro ispunjenoj spoznajnoj memoriji mi, tako, nažalost, nije ostalo, što je pohvalno zato što nikakvih sadržajnih ekscesa tijekom nastupa zapravo nije bilo. GZA je master, i njegovih cca 45 minuta proletjelo mi je u head-noddingu za vrijeme kojeg mi se glava neprestano njihala između onoga srednjoškolskog ljeta kada sam bio skužio kako je hip-hop škrinja divote i mudrosti te trenutka i ambijenta u kojem sam se upravo nalazio. Red klasike s 'Liquid Swords' malo je garniran s nekoliko novijih stvari, ali i, izgleda obaveznim, podsjećanjem na himne ostale WU bratije – možda nije svjetlucav i šaren, ali spektakl je bio svejedno, za svakog tko je ikad pješke kružio gradom s RZA-inim beatovima i eMCklopedijskim tekstovima u slušalicama. Ja jesam. I danas sam ponovo.