U sklopu višednevne Močvarine rođendanske proslave, sinoćnji je dio programa bio povjeren dragim prijateljima s pot liste, sajta za koji tučem faturete u pauzama pisanja za Gorilu, pri čemu često zeznem oba poslodavca izvlačeći za jedne te iste tekstove dupli honorar, a samo povremeno napišem i nešto namijenjeno konkretno jednima ili drugima. Uvidjevši sav moj potencijal i visoku efikasnost u obavljanju dodijeljenih zadataka, pot lista mi je popis zaduženja odlučila i proširiti. Već uvelike pregovaramo o potpisivanju za njihov košarkaški tim, pri čemu je izgledno da ćemo moju prirodnu poziciju plejmejkera zamijeniti onom beka šutera, jer se moj talent volume scorera mora iskoristiti na ekipi najkorisniji način. O realizaciji plana čitat ćete kada se pregovori privedu kraju, a plodna suradnja sinoć je dodatno obogaćena i prvim mi sudjelovanjem u pot listinom DJ timu. Casper je timski igrač.

Međutim, večer je prije svega bila organizirana oko koncertnih nastupa, pa je pedesetak prisutnih imalo prilike slušati dva prilično friška zagrebačka benda. Dvojac iz psycho-terapeutske ordinacije Jastreb znate iz Seven That Spells, a usporedbe matice i ogranka morali biste potražiti kod nekoga tko svojim dobronamjernim prijateljima svojedobno nije povjerovao kako mu se Seveni neće svidjeti. Doduše, bend cijenim izdaleka, jer je njegova priča o jasnoći vizije, uloženosti truda i vremena te uspjeha kod inostrane publike nevjerojatno fascinantna. Jastreb nije toliko bend koliko glazbeni performens, gotovo polusatno konanovsko hipnotizirajuće čekićanje rijetko modificiranim rifom i ritmom čija postojanost kod bubnjara valjda izaziva pišanje krvi. Jedna jedina sporokotrljajuća kompozicija, ili bolje rečeno struktura, nakon nekoliko uvodnih minuta ostavila je dojam kao da nikada, zapravo, nije počela, jer je tu bila oduvijek, prije Adama, Eve i dinosaurusa Denvera, a jednako je tako tričarija kao što je bendov prestanak sviranja nije mogla zaustaviti pa je dalje nastavila rovariti kroz moju glavu.

Tražeći načine da je se riješim i napokon uspijem opustiti, imao sam sreću nabasati na pješčanu plažu s palmama i curama u bikinijima, a to je uvijek dobitna kombinacija. Zapravo, nisam, ali Pistolrays su svojim surferskim njihanjem atmosferu vječnog ljeta učas stvorili i u močvarnom mulju, kroz koji su me spretno povukli svojim instrumentalnim gliserima. Priča o odličnome novom surf bendu bila se dovukla i do mojih ušiju, ali prpošne Pistolrayse sve do sinoć nisam uspio doista i poslušati – drago mi je potvrditi istinitost lauda koje ih prate. Mislim, surf kao surf, nemaš se tu što posebno oduševljavati ako nisi žanrovski fanatik, ali ovaj ga kvartet svira uživljeno i bez prenemaganja, kroz desetak pjesama koje pravila žanra ne poštuju samo reda radi nego zato što članovi benda u njih iskreno vjeruju. Idealan bend za opušteni izlazak, koji u ideji predstavlja tek ugodnu pratnju razgovoru, ali kako skladbe odmiču skužiš da si orijentiran isključivo na zbivanja na pozornici. Dodatne bodove od mene dobivaju zato što me je gitarist poslije svirke pitao koju sam to pjesmu pustio, nakon čega smo se udružili u hvaljenju The Baseball Project. Momak zna znanje.

Foto: Dražen Smaranduj (foto galerija)