Uopće ne sporim kako je nastup Sun Kil Moon bio ključan mamac mojemu ovogodišnjem hodočašću u Šibenik, koliko god mi teško bilo priznati svoju predvidljivost finalnim izvještajem kako je nastup Sun Kil Moon naposljetku bio i onaj koji me se na cijelom festivalu najviše dojmio. Ali on nipošto nije bio jedini mamac; uz koncerte ponekih uvijek primamljivih domaćih bendova iz možda treće festivalske, ali prve emotivne lige, posljednji od glavnih razloga još jednog dolaska bila je činjenica kako se u tom indie-Šibeniku već godinama uvijek osjećam super. Naravno, s obzirom na to da se redovito ugošćen kod prike Saše nikada nemam potrebu posebno tlačiti logistički ili financijski, finalni okidač oko narednoga ponovnog pohađanja – a ovo smatram petim, u kontinuitetu, još otkako je Mate Škugor pokrenuo onaj suludi prvi Terraneo – povuče se svake godine na samom kraju prethodnog izdanja, kad prvi put svedem račune i osvijestim kako sam opet danima guštao kao malo prase u blatnjavoj majici na R.E.M. Tako je bilo i ovaj put, dok sam u 5 ujutro na festivalskoj plaži Banj čilao uz DJ set omiljenog Žura i njihovo puštanje Valentina Boškovića, promatrao kako borci iz benda Ought smjerno zavode Šibenčanke te s Matom razmatrao eventualni after-party basket. Srećom, njegova lopta je ipak bila odsjela na sigurnoj udaljenosti. Plažu sam, inače, preostalih dana festivala pohađao samo u popodnevnim satima, radi natjecanja na muzičkim kvizovima na kojima sam osvojio jedno drugo i, nakon što sam u funkciji suigrača domaćina zamijenio šibenskim znalcem Darkom, jedno prvo mjesto, ali sam je svejedno napuštao prije na njoj održavanih zagrijavajućih nastupa domaćih underground bendova. No, šećući šibenskim kaletama bio sam sasvim slučajno naletio i na dva buskerska nastupa festivalskih vedeta, jedan Denisa Kataneca te drugi pjevača Vlaste Popić, uz koje se nisam previše zadržavao, ali koji su mi pružili dodatni sloj ugode.

Inače nisam festivalski tip čovjeka, jer se osim kod eventualnih nastupa nedvojbeno najdražih bendova vrlo često uhvatim kako me više nervira ono što propuštam nego što me smiruje ono što slušam, a bome mi se i sama gužva tih razmjera – nek je krcat klub od 1000, ali ne i park od 100 tisuća ljudi! – najčešće ne podnosi. Zato je za moj osobni ukus ovo SuperUho napokon pronašlo idealnu mjeru osjećaja da se ipak nalazim na festivalu obima šireg od standardnih klupskih koncerata, ali bez mogućnosti da događanje naroda preplavi događanje bendova. Ugodno smješteni u tvrđavu Sv. Mihovil i oko nje, svi su posjetitelji na raspolaganju imali itekako dovoljno osobnog prostora, udobne i slikovite pozicije za povlačenje u slučaju da im se bendovi na rasporedu nisu aktivno slušali, što sam radosno iskoristio u nekoliko navrata, ali i fenomenalan amfiteatar glavne festivalske pozornice, koji je umalo pa svakome na tribinama omogućavao fantastičan pregled zbivanja na njoj. Sitna zamjerka ide samo na račun izrazito uskoga parterskog prostora, odnosno razmaka između prvih redova nepomičnih sjedala i ograde pozornice, jer bi pokoji od zabavi usmjerenijih festivalskih izvođača svakako i veći broj ljudi bio povukao na ples, ali promatrano iz gornjih redova, ne mogu reći da je to šušur omelo u osjetnoj količini. Dogodine možda treba skratiti pozornicu, jer osim eventualno Einstürzende Neubauten ionako je nitko nije razigravao u njenoj punini. Upravo mi je njihov nastup, kao najposjećeniji, poslužio kao signal oko broja ljudi, koji bih toga drugoga festivalskog dana procijenio oko 1500 nazočnih, uz koju stotinu manje preostala dva dana.

Što se tiče zbivanja na toj velikoj, glavnoj festivalskoj pozornici, na koju su otpadala dva benda po večeri, ona kao da su donekle bila razdijeljena na blokove – prve večeri naša fešta uz King Khan & The Shrines te Flogging Molly, druge vremešni umjetnici Sun Kil Moon i Einstürzende Neubauten i treće nešto između s indie-klasičarima Merchandise te glam-veseljacima of Montreal. Ono što je im ovom zgodom svima bilo zajedničko, a posjetiteljima vjerojatno ipak najvažnije, to je da od svih njih, realno, nitko nije odradio loš nastup! Možda ni prosječan. Sun Kil Moon su jednostavno bili ono što Mark Kozelek uvijek jest, najveće legende, ali gledano iz perspektive toga da nekima od navedenih bendova gotovo uopće nisam fan – a riječ je redom o glavnim zvijezdama svake od večeri – posebno mi je drago da sam tijekom one završne, otprilike, tri petine svirke svakog od njih koje jesam slušao svjedočio pogođenim nastupima. Koliko god kompetentnih i šačicu jako dobrih pjesama Dave King napisao, Flogging Molly naprosto ne mogu pobjeći od odavanja dojma bandwagonera, samo što bi cijeli jedan poletni žanr bilo besmisleno svesti samo na The Pogues (ili možda i ne?). Tako da mi jest drago da su uobičajene dvojbe koje me more pred svaki njihov, govorim sam sebi, predvidljiv i pomalo jeftin nastup, i ovaj put razorili samim himničkim nastupom. Koji, doduše, jesam čuo već nekoliko zadnjih puta kada sam ih gledao, ali jedna nova pjesma Kingu je pružila šlagvort za najavu skorašnjega novog albuma pa je probuđena sumnja o tome kako su shvatili da i bez novih radova mogu dovijeka dizati neku lovu na tercijarnim tržištima zauzdana do neke druge prilike. Vjerojatno im se više nikad neću zaputiti na samostalnu svirku, ali još je vjerojatnije da ih neću ni pomisliti propuštati na nekim budućim masovkama, koje im zaista pristaju kao salivene. Kad se usred Hrvatske u publici zavijori i zastava Libanona, valjda nešto radiš dobro!

Einstürzende Neubauten sebi su privukli daleko najveći broj ljudi, za što ne treba kriviti samo sutrašnju proslavu Oluje, koja je prazničnim neradom omogućila dolazak i jednodnevnim posjetiteljima, nego i standardno plodno darkersko tlo ovih prostora. Dok su preostalih dana nominalne zvijezde večeri nastupale pred auditorijem koji se prema rubovima razrjeđivao, njemački anti-kunst historičari tribine su napučili do tih samih rubova. Rezervirani cinik u meni usredotočio se na polovicu publike koja je više nego izvođenim materijalom ostajala zaintrigirana bendovim nesvakidašnjim oruđem, ali prijatelj svih bendova u meni, čak i onih koje ne volim, zaista je osjetio specifičnu vrstu hipnoze koju su Blixa i ađutanti vršili nad svojim poklonicima. Iz općekulturnih razloga mi je drago što sam ih napokon čuo i uživo, a iz nekih starih osobnih što su set otvorili povijesnom 'The Garden', ali ovo je još uvijek glazba za neke čudne stare ljude. S tim da takvi uglavnom jesu skroz kul. Dan poslije, na istome mjestu sam uz of Montreal imao donekle suprotan dojam, taj kako su čak i oni koje je na početku više zanimalo šarenilo i skakutanje bendova scenskog nastupa – u koje zapravo smijem uključiti i sebe – prema kraju svirke, dok se nabrijanost fino drogiranog glam-disco partyja udarnički povećavala, postajali uvučeni u pumpajući ritam i gotovo onostrane pop melodije bendovih pjesama. Nakon petnaestak godina redovitog slušanja njegovih albuma, od kojih mi je ama baš svaki nagovijestio kako će me jednog dana napokon zarobiti u potpunosti, ali nijedan to još nije i napravio, mislim da Kevina Barnesa smijem doživjeti kao autora oko kojeg se zaista ne moram truditi, samo što je ovaj briljantni, fantastično razigrani koncert to nagovješćivanje vrlo bezobrazno prometnuo u svojevrsno polu-obećanje. A i Barnes je bio jedini stranac koji nam je čestitao Victory Day! Sve se pamti, majstore, svaka čast.

Ali ne laje pas radi sela, odnosno nije roker dobre volje zbog bendova koje ne voli nego zbog onih koje voli, i koji su na SuperUhu odsvirali i još bolje nastupe. Prve među njima valja spomenuti bukvalno prve među njima, odnosno prve koje sam osobno čuo, sumanute old-school soul-revue majstore King Khan & The Shrines, koji su nezahvalan termin otvaranja festivala u nepunih petnaest-dvadeset minuta lakoćom pretvorili u zabavu dostojnu njegova zatvaranja, čak i unatoč tome što se rasplesani ljudi nisu stigli opustiti i napiti kako treba. Međutim, ne budeš Kralj zato što od nekoga nešto trebaš kako bi se pokazao u punom svjetlu, na tebi je da jednostavno narediš i sljedba će poslušati. Iako je ove godine objavio album sa starim suradnikom BBQ-em, King Khan se na turneju zaputio s pouzdanim osmeročlanim pratećim bendom The Shrines, ljudima koji znaju podnositi sve nedaće ceste kako bi na pozornici širili gospel rokenrola. Ukotvljeni u vremenski period prije negoli je rock postao umjetnost, The Shrines pokazuju kako ograničavanje sebe samo na rock možda i jest promašeno, ali je zato ograničavanje sebe na rokenrol i njegove nevine rođake iz soula, funka, popa i rockabillyja itekako mudra stvar, pogotovo ako ih konzerviraš u vječno mladom punku. Na pozornici ih, k tome, ima skoro koliko i u nogometnoj momčadi, pa dok možda i nema smisla analizirati kako padaju svi ti golovi – a padaju barem u svakom refrenu! – bilo mi je neizbježno primijetiti kako zaista svi uključeni rade za sveukupni dobitak. Gitarist i basist na jednoj strani stejdža zavode starinskim koreografijama i ukrštavanjem gitara, tročlana brass sekcija pod plaštovima iskazuje kako je baš ovo prikladna doza sofisticiranosti, klavijaturist potpuni manijak ispunjava prijavu za najneobuzdanijeg frajera kojega smo vidjeli na hrvatskim rokerskim pozornicama – gotovo da se nije znalo tko je luđi, sve dok se sam šef Khan na bis nije vratio strateški razodjeven i potvrdio kako odjeća ne čini čovjeka, pa tako ni zavodnika.

U usporedbi s koncertom kada smo ih jesenas gledali u zagrebačkoj Močvari, Merchandise su se lišili onoga gitarista koji je ionako bio djelovao kao najamni radnik i promijenili su bubnjara dobivši znatan kvalitativni napredak, koji im, međutim, s obzirom na šibensku usredotočenost na manje ekspanzivne indie-pop komade u ovom slučaju možda nije ni trebao. Frontmen Carson Cox nasreću se riješio onoga kričavog sakoa, ali je svojim imidžom svejedno ostao čvrsto usidren u desetljeće iz kojeg njegov bend crpi stil i inspiraciju, samo se premjestio nešto istočnije, točno u naše krajeve. Broj veća bijela majica zavrnutih kratkih rukava, uvučena u crne rebatinke na dnu kojih su se sjajile niske bijele starke, sve skupa podebljano raskošnom frizurom – kačket bi zaista bio previše, i ovako je sve skupa uvelike povuklo na Lošu. Zvuk benda, doduše, također se držao Yu-rocka, ali onih tmurnijih, zajebanijih pomp-rock struktura koje su se napajale radovima Simple Minds, pa mi se uvelike činilo da su točno tako uživo nekad morali zvučati EKV. Da sve ne bi otišlo previše blizu mainstreamu, uz prozračne Coxove melodije najveći su dio posla obavile razvedene gitarske dionice majstora Davea Vassalottija, koji ih se tu i tamo nije libio i učvrstiti rifovima u kojima se, kao u 'Enemy', nazirali čak i The Rolling Stones i njihova 'Jumpin' Jack Flash', kako me upozorila gospođa Kujundžić, ljepša polovica scenskog power-couplea koji mi je svojim automobilom i ugodnim društvom uvelike skratio put od Splita do Šibenika i natrag. Da se vratim na Merchandise, iako jesu odsvirali vrlo fin koncert, dojam je kako su oni jedini pali kao žrtva neadekvatne pozornice, jer se pred širinom glavnog prostora tvrđave naprosto nisu osjećali kao u svojemu prirodnom okolišu.

Sličnih problema nisu imali švaleri iz grupe Ought, koje je s Merchandise lako usporediti po pitanju statusa vrlo svježih i vrlo aktualnih nezavisnih gitarskih bendova, iako su kanadski dečki više orijentirani na ponešto mišićaviji i mušičaviji post-punk, gotovo stadionskih potencijala. Ought su, naime, nastupali na službeno nazvanom Drugom stageu – veliki plus za no-bulšit imenovanje! – smještenom pod tribinama glavne pozornice, koji je tako mnogo više funkcionirao kao klupski negoli kao open-air prostor, ali takav koji je zadržao najbolji element svirki na otvorenom, njihovu finu prozračnost. Uigrani i nabrijani, Ought nisu imali problema s pretvaranjem svojeg nastupa u primjereno intimniji, samo što su nažalost naišli na zid golemog dijela publike koja je netom bila odslušala dominaciju Einstürzende Neubauten i nije se bila spremna prepustiti novajlijama, a i nas nekolicina romantika smo još uvijek dolazili sebi nakon utjehe Sun Kil Moon. Ne znam koliko su eventualno svjesni svega toga namjerno proroštali repertoar, ali barem pola odsviranih pjesama nisam bio prepoznao, nazirući ih ovih dana kroz maglu preslušavanjem u međuvremenu iscuriloga novog albuma 'Sun Coming Down'. Racionalno znam da su odradili itekako moćan nastup, samo što im nisam mogao posvetiti i emocije. Ne sumnjam kako su bili super ugošćeni, pa se od svih bendova festivala njihovome ponovnom dolasku najviše nadam. Na isto štekanje mojih osobnih praznih emotivnih spremnika, nastupajući neposredno nakon bendova koje upravo obožavam, naišli su i inače mi prilično dragi VVhile i Vlasta Popić, koje sam ovlaš ispratio čekajući okrjepu na šanku i planirajući povlačenje prema rekuperaciji. Ostale bendove, u ovom izvještaju nespomenute, naprosto nisam slušao, preferirajući čavrljanje i vrlo dobre hamburgere.

Jedan od gore najavljenih bendova koje upravo obožavam, onaj koji se još jednim obredom ispriječio pozornom slušanju Vlaste Popić, legendarna je Analena koja se malo pomalo, gotovo da nismo ni primijetili, iz perjanica jake zagrebačke nezavisne scene kroz proteklo desetljeće pretvorila u perjanicu jake zagrebačke nostalgične scene, pretežno svirajući na skupnim priredbama namijenjenima prijateljskoj nadoknadi koliko i svirci. Ako nisam jasan, u svemu tome nema ništa loše, pogotovo dok Analena, ovaj put s nebitnom šačicom čujnijih razmimoilaženja na pozornici, i dalje svira upravo fantastične koncerte, koje svaki put iznova doživim kao definitivne dokaze tvrdnje o najboljemu hrvatskom bendu, ali i kao seanse izgaranja svih negativnosti koje se natalože od njihove prethodne svirke. Često sam se okušavao u nemuštim pokušajima barem taksativnog nabrajanja žanrova iz kojih crpe esencije koje onda mućkaju u svoj nezamjenjivi zvuk – dva hrvatska benda prepoznajem zatvorenih očiju, My Buddy Moose zbog Botićeve mandoline, te Analenu zbog gitarskog pletenja šećerne vune – ali svi ti alternativni punkovi, noiseovi, screamovi i što li sve već ne često zamute vrlo jednostavnu stvar. Analena je nepatvoreni rock'n'roll. Naravno, ne u strogim današnjim podjelama žanrova i podžanrova, nego u čistoći svih temeljnih sastavnica najvećeg žanra, od tinejdžerske strasti preko nezadržive energije do najljepših melodija. Rock'n'roll su onako kako su '77 rock'n'roll, unatoč svemu svojem proklamiranju o njegovoj smrti, bili The Clash, čijom su 'The Guns Of Brixton' na bisu zaključili briljantnu šetnju kroz svoju diskografiju. I jednako toliko dobri. Set lista: Ways Of Seeing – Carbon Based Organisms – Comic Relief – Work In Progress – Off With My Head – Starcrossed Logistics – In Theory And Practice – Inconstantinopolis – Spilt Milk – Life In Exclamation Marks – Walker Between Worlds – BIS: The Guns Of Brixton

Doduše, možda sam se malo istrčao s gornjom tvrdnjom o tome kako mi zvuk mandoline dragog čovjeka s tamburicom i velikog prijatelja nepogrešivo asocira njegov domicilni bend My Buddy Moose, jer se Moose Botić sa svojim zvonkim instrumentom sporadično pojavljuje i kao član Matijinih prekrasnih The Marshmallow Notebooks, jedinoga festivalskog benda koji sam pogledao na malom stejdžu (nazvanom, ha, Mali stage!) na platou ispod tvrđave. Jebiga, radi Matije bih došao i u 5 popodne, tako da je 8 navečer bilo sasvim primjereno. Otvorivši set s nekoliko šlagera s nadolazećih studijskih materijala, Matija je nakon njih pjesmu po pjesmu u društvo pozivao članove friške postave benda, od misterioznog bubnjara Vlade Mladya, koji se pridružio za kultnu 'Vineyard By The Sea' (pozdrav kralju koji je u reportu njihova nastupa kao predgrupe Jensu Lekmanu showmansku fintu da prve tonove pjesme presijeku zdravicom pa se vrate pjesmi doživio kao vrlo kratku kompoziciju!); preko Botića, koji je otvorio blok pjesama s još uvijek aktualnog i još uvijek nevjerojatnoga eponimnog albuma; te naposljetku i basistice Ane Franjić, najnovijeg pojačanja benda. Već je zaista teško pojmiti kako me ove pjesme, posebno 'Take More Pictures' i totalni klasik 'The Last Tourist In Town', svaki put iznova ganu do suza. Očito je da su evergreeni. Set lista: Lossless – Same Old Melody – Trondheim, Larcenet & Sfar – Vineyard By The Sea – Crawl Into The Warmth – I'll Ok It – Take More Pictures – Summer – What If – You Can Tell Me Lies – Train Ghosts – The Last Tourist In Town

Svojevrsni kratki defile diskografske kućice Noisy Night malo su poslije nastavili fenomenalni (The) Lesser Men, svirkom koja je početnim nizom izvrsnih i izvrsno izvedenih pjesama jedno vrijeme opasno prijetila postati najbolji koncert koji sam im čuo, ali se negdje po sredini ipak vratila u vode u kojima slackeraj ne označava samo vremenski period na koji zvukom najviše podsjećaju nego i ponešto uvjerljivosti nastupa. Nije uopće upitno kako (The) Lesser Men imaju najbolje pjesme od svih relativno novijih hrvatskih bendova – barem dok Sleepyheads ne izbace album i zaoštre situaciju – ali mogu razumjeti one slušatelje koji osjećaju kako na živim nastupima uvijek ostaju donekle kratki. Koliko god bend obožavao, a bez njihova debitantskog albuma 'Vacation Freeze' više uopće ne mogu zamisliti svoj život, i ja sam jesam svjestan da je pogon na kojem njihove koncerte doživljavam prekrasnima velikim dijelom gonjen gorivom maločas spomenutih osobnih emocija. Samo što, da ga jebeš, Lesseri uživo nikad nisu ništa manje od barem jako dobri, pa onda ipak dubinski ne kužim kako za sebe ne uspijevaju zainteresirati išta osim ljudi s najboljim muzičkim ukusom. Startni intenzitet šibenskoga koncerta jest spustilo Basino (frontmen) malčice pretjerano inzistiranje na konceptu po kojem središnji niz obrada s nadolazećeg EP-ja svira sasvim drugi bend (The) Better Girls, ali svaka je od njih bila odsvirana onako kako se sviraju najdraže pjesme, pogotovo 'U mraku' Oružjem protivu otmičara, prije koje je Baso jedini od domaćih muzičara, bez imalo ironije, okupljenima čestitao Dan domovinske zahvalnosti. Nisam siguran koliko su slučajni prolaznici uopće prepoznali obrade ('Man-Size' ajde, ali tko zna 'Beestung' i 'Blue Flower'?), ali ako je nekome i mogao zasmetati indie-džuboks, bend se svejedno vrlo brzo vratio svojem repertoaru, dosad najljepšom izvedbom 'Time You Should Know', koja je zazvučala kao pjesma od čije bi vrtnje na '120 Minutes' sredinom devedesetih Evan Dando svoj život šarmantne vucibatine živio barem desetak godina. Zaista jest vrijeme da doznate koliko su ovi momci sjajan bend. Set lista: nova pjesma – Friendly Fires – (Stay A Little) Longer (Baby, Tonight) – Proud Of You – A Beautiful Thing – With A Smile – Beestung – Blue Flower – U mraku – Man-Size – Time You Should Know – Mamamamamamamamamamamamamamamama – This Won't Hurt (Long Enough To Cry) – Summer's Back (To Haunt Us) – Fantastic Accident. A evo i njihova set lista s Pot piknika održanog 30.05., da ne zahrđa u mobitelu, šta sad: Summer's Back (To Haunt Us) – Time You Should Know – Beestung – A Beautiful Thing – The Aftermath Of Passing Times – Mamamamamamamamamamamamamamamama – Proud Of You – With A Smile – (Stay A Little) Longer (Baby, Tonight) – Friendly Fires – Blue Flower

Baš je bilo super.