Nakon što ispalim ovo što ću ispaliti odmah u glavu na samom početku teksta, iskusnija alter-ekipa mogla bi zborski graknuti i otpisati me za sva vremena, a i sam bih se, da sam kojih desetak godina mlađi, zgražao nad svetogrđem. Ali od jučer od otprilike 23:20 sati, kada su svoj sjajan koncert u malom pogonu Tvornice iscrpili do kraja, istina stoji: Paramount Styles su najbolji bend u kojem je Scout McCloud ikad zasvirao! Vješto izbjegavam spomenuti ime u kojem je izgradio svoj status, nadajući se da će netko možda površno previdjeti ovo bezobrazno šikaniranje benda uz čiji je 'Cruise Yourself' – koji je Iki tata bio donio iz Londona uz 'Crooked Rain Crooked Rain' i 'Wowee Zowee' – onomad u srednjoj školi i započela moja ozbiljnija underground naobrazba. Ali vremena se nepovratno mijenjaju, iskustvo se taloži, nove optike drukčije tumače prošlost, a bome i sadašnjost. Mijenja se i McCloudov zvuk, iako ne znatno, a ista je ostala njegova vještina kanaliziranja tjeskobe u odlične pjesme.

Stari zagrebački gost McCloud ovaj nam je put sa sobom doveo kompletnu postavu benda, za razliku od prvog ukazanja Paramount Stylesa u Zagrebu, i možda baš tim proširivanjem koncertnog tima omogućio sebi i svojoj muzici potpuni mračni sjaj njezine suštine. Uz pouzdanog pobočnika Alexisa Fleisiga na bubnjevima, postavu su popunili gitarist, basist i čelistica, čije je milovanje utrobu držalo sigurno usidreno kada bi momci odlučili pojačala iskoristiti za ono što su u prvome planu i namijenjena. Prvoloptaške asocijacije na Nirvanin 'Unplugged' ili 'New Adventures In Hi-Fi' R.E.M. uopće, zapravo, nisu neutemeljene, iako je prirodno stanište Paramount Stylesa ipak znatno dublje u podzemlju. Naravno, to ne znači da njihova muzika odgovara samo, kako su se sami izrazili, pijancima i kurvama (koji najčešće napučuju izlizane barove u kakvima se odvija priča lijepog broja McCloudovih pjesama) te muzičkim ljudima (koji smo fanatici pa pokušavamo pratiti sve). Ona je prilično komunikativna i privlačna, mada kao žena za koju znaš da će ti slomiti srce, ali je ne možeš prestati željeti.

'Amsterdam' je, tako, komotno mogla biti polu-hitić tamo negdje 1993. godine, uz nekoliko vrtnji spota i izvan geta '120 Minutes', što mi uopće nije palo na pamet slušajući odličan drugi album benda, 'Heaven's Alright'. Uživo Paramount Styles svoj studijski ćudljivi chamber-rock preslaguju u pomalo izravniju varijantu, osjetno glasniju i moćniju, ali bez ispuštanja palete s bezbroj nijansi mraka iz ruku, podcrtanu violončelom koje me je svojim ritmičnim inzistiranjem u 'Desire Is Not Enough' podsjetilo i na stare majstore The Auteurs, iako je McCloud znatno skuliraniji i pristupačniji tip od ludog Lukea Hainesa. Na prvi pogled djeluje snuždeno, okrznut stvarima koje u njegovu društvu ne spominju ni njegovi najbliži, ali onda malo pomalo shvatiš da se jednostavno zanosi manje a na koži osjeća više od većine drugih. Ono, dobro je kad djeluje da je loše volje, jer da djeluje da je dobre volje bilo bi sumnjivo. Okej, kada se zahvaljuje publici na finom prijemu onda nije sumnjivo, jer se doista činilo kako je većinu solidno ispunjenog prostora popunila ekipa barem svjesna njegova rada, ako već ne i skroz upoznata s njim. Mirno spavajte, za pet-šest se godina nećete morati praviti da ste bili, kao što sad morate zbog The National, s čijim prvim dvama albumima Stylesi također imaju dosta sličnosti.

Kroz nekih 75 minuta sveukupne svirke, bend je odsvirao jednako pjesama s obaju dosadašnjih albuma, popunivši finalnu brojku jednom novom pjesmom i obradom 'Horror Business' Misfitsa, koja se bešavno uklopila u odsviranu nisku dragulja. Udruživši pjesme s različitih albuma u labavije ili čvršće povezane asocijativne mini-cikluse – primjerice, gradska trilogija u sredini, uključujući i moju najdražu 'The Girls Of Prague' – McCloud je na konkretnom primjeru potvrdio svoju fokusiranu tematsku orijentiranost, ali i, važnije, ujednačenost uvjerljivosti emotivnog/kvalitativnog ishoda. Mračne strane velegrada i odbačenog srca dijele mnogo toga, a da se svi skupa ne bismo baš previše ucrnjivali, tu i tamo će u refren sletjeti i poneka verificirana vječna rokerska dogma – la la la la la la ili yeah yeah yeah yeah yeah yeah yeah, iz fantastične 'Race You Till Tomorrow'. U tim trenucima prisjetio sam se i kultnih The Del Fuegos, ali i, ovo nije pretjerivanje, najvećih The Afghan Whigs, jer su 'Stay Alive' i 'Come To Where You Are' došle upravo iz one crne rupe koju iza sebe ostavlja puštanje specifične dullijevske sveproždiruće strasti na slobodu. Implozija je te varljive nade da će se išta riješiti, zbog čega Scott i nastupa otvoreno: So promise me this – no promises, surprise me with – no surprises. Iako se on sam toga ne drži.

Okej, okej, pretjerano bi bilo reći da me je sinoćnji nastup Paramount Styles potpuno iznenadio, mislim, bend volim, prilično, a koncerti njegova šefa koje sam dosad vidio su mi svi bili barem dobri. Ali ovoliko i ovako – dakle, naprosto bezuvjetno sjajan i žestoko odlučan ne upasti u zamke letargije kojom ponekad prijeti tematska suhoća njegovih pjesama – prije nije bio. Ili ga ja nisam takvog doživio. Svejedno.

Set lista: Take Care Of Me – Horror Business – Alleyesareonyounowmypet – Race You Til Tomorrow – Desire Is Not Enough – Stay Alive – nova pjesma – Come To New York – The Girls Of Prague – Amsterdam – I Keep Losing You – Come To Where You Are – BIS: The Crazy Years – Paradise Happens

Foto: Last.fm