Koncert zagrebačkog benda (drama) i američkog benda SubRosa u Medici obilježila su iznenađenja. Iznenadila nas je neočekivano dobra predgrupa, zatim neočekivano intenzivna SubRosina izvedba i konačno neočekivano dobra posjeta i reakcije publike. Puno iznenađenja, ali samo pozitivnih.

Moram priznati da mi je predgrupa (drama) bila potpuno nepoznata prije ovog koncerta. Nije ni čudno jer iako ovaj zagrebački bend postoji već desetak godina, relativno su dugo (četiri godine?) bili neaktivni te su se iznova aktivirali tek prije nekoliko mjeseci. Njihova mješavina dooma, sludgea, deatha i post-metala zvuči zanimljivo na papiru, a zapravo još bolje djeluje uživo. Iznimno usvirana petorka odsvirala je jedan od uvjerljivijih predgrupnih nastupa koje sam imao priliku slušati. Dobri, masni riffovi (Bruno Čurčija i Goran Tatalović na gitarama), čvrsta ritamska sekcija (Nikola Pešut na bubnjevima i Stjepan Dianić na basu), vrlo precizno i glatko odrađeni složeni prijelazi (a ima ih puno, puno) i vokal (Marko Amižić) koji se uspješno nosi i s čistim pjevanjem i s growleanjem. Nastup bez zamjerke. Na zanimljivosti bend dobiva i tekstovima na hrvatskom, nečime što je prilično neobično za ovaj žanr. Nažalost po (dramu), pojedine teme, klišeji i kičasti stihovi bolje/ozbiljnije zvuče na engleskom, a na hrvatskom djeluju blago komično. A što se namjerne komičnosti tiče, moram priznati da baš ne kužim tu vokalovu spiku i pomalo isforsirane fore kojima nas je častio između pjesama. Razumijem, u publici je bilo puno bendovskih prijatelja, ali svejedno... Kao što bi jedan moj prijatelj rekao, frontmen je “svojom osebujnošću ispunio prostor”, for better or worse. Na stranu to, dečki su za pet i nadam se da će uskoro izdati i neki novi album kako bi se mogli smjestiti u red sa sličnim, podjednako dobrim kolegama iz Umora i Hesperian Death Horsea s te male ali jake zagrebačke scene.

Nastup (drame) je bio dobar, a onda smo dočekali SubRosu, SubRosa je dočekala nas i rasturila. Jednostavno, riječ je o uvjerljivom, u kreativnom smislu vrlo zdravom i u vlastitu glazbu uživljenom bendu. SubRosa su formulaičnost sludgea i dooma osvježili određenim kapljicama folka i eksperimentalnosti te već osam godina stvaraju primamljivu i moćnu, sve bolju i bolju glazbu. Od solidnog do vrlo dobrog prvijenca “Strega” preko izvrsnog “No Help for the Mighty Ones” pa do prošlogodišnjeg “More Constant Than the Gods” koji je završio na mnogim popisima najbolje glazbe iz 2013. (pa tako i na mom), lako je uočiti tu progresiju i polagano oblikovanje vlastita stila. Ako vam se kosa diže na glavi na spomen violina u metalu, znajte da SubRosa te violine koristi na čudnovat i brutalan način. Ako vam je dosta copy-paste doom i sludge bendova, znajte da SubRosa nadilazi uobičajene stilske i žanrovske zamke. Ako mislite da vas nastup takvog benda uživo ne može iznenaditi, gadno ste se prevarili jer koliko god na albumima bili odlični i svježi, ništa vas ne može pripremiti na ubitačni nastup uživo. Dok na albumima postoji određena suptilnost, podjednako zastupljeni žešći i mirniji trenutci, SubRosa uživo prži samo tako: distorzirane i disonante violine, hardkoraški i pankerski urlici Rebecce Vernon, opaki riffovi i divljanje na pozornici. A sve djeluje tako iskreno i nimalo izvještačeno! SubRosa su još u fazi otkrivanja popularnosti pa im svaka pozitivna reakcija publike, svaka upućena iskrena pohvala i svaki prodani CD donosi nevjerojatnu radost. Uživali smo u tome. Pri kraju su nas nastupa uspjeli malo i prepasti. Nakon svega par pjesama i pedesetak minuta nastupa, najavili su posljednju pjesmu. Kao da mi superkratki nastup Zua nekoliko dana ranije nije bio dovoljan šok! Srećom, kad SubRosa najave “još samo jednu pjesmu”, onda to bude “The Usher” koja traje i traje pa se nastup uz bis rastegne i do nekih sat i dvadeset minuta. Ne brinem, siguran sam da će nam doći opet i svirati još duže.

Koliko sam ja ostao zatečen time što se u Medici skupio priličan broj ljudi unatoč relativno slaboj vidljivosti koncerta (ja sam, kao ljubitelj SubRose, za njega saznao tek dva dana ranije!), toliko su i sami glazbenici ostali zatečeni nevjerojatno toplim i burnim prijemom kod publike. Kao da su svi prisutni bili svjesni da svjedočimo nastupu jednog od najvećih bendova iz žanra. Zato puno hvala ekipi koja nam je omogućila ovaj koncert. Pun pogodak u svakom pogledu.

P. S. Da sam ja netko drugi, da se primjerice zovem “Emil”, barem bih dva odjeljka posvetio jamranju o kasnom početku koncerta, radnom narodu koji ujutro mora na posao i slično. Srećom po vas, ja nisam Emil.

Foto: Dražen Smaranduj