Pred očima i ušima šire javnosti, The Cribs su se premijerno pojavili u jednom otprilike nezgodnom trenutku, kada nije bilo sasvim jasno rade li im okolnosti u prilog ili protiv njih. Da se sad idem igrati nemuštog filozofiranja, mogao bih baljezgati da su sva vremena upravo takva, ali takav se pristup ne slaže s jednostavnim, potpaljenim rokenrolićem kratkog fitilja i odriješenih gropova na svežnju melodija kakav tri brata Jarman (na ovoj turneji, u sklopu koje su sinoć nastupili i u Tvornici, pojačani još jednim gitaristom, kojeg internet navodi kao Davida Jonesa iz Nine Black Alps, pa ću mu povjerovati) sviraju sad već skoro cijelo desetljeće. Iskoračivši na scenu nakon što su razvaljeni The Libertines u modu vratili i domaću verziju rocka kakvog su se The Strokes koju godinu ranije sjetili preko oceana, The Cribs su se svojim gitarama, refrenima i kožnatim jaknama skladno uklopili u prevladavajući bendovski krajolik, koristeći fini interes javnosti, e da bi se vrlo brzo poslije toga iz Sheffielda spustili momčići koji su klasičan Britpop - muziku naše i vaše mladosti i svih naknadnih uspjelih i neuspjelih pokušaja povrataka u nju - revitalizirali s toliko talenta, energije i ambicije da su se ostali suvremenici vrlo često činili ne samo inferiorni, nego i nepotrebni.

Taj je dojam nepotrebnosti ona komponenta sudbinske slučajnosti bendovih početaka koja je, vjerujem, ostavila svoj pečat na sinoćnjem relativno slabom posjetu sasvim lijepoga zagrebačkoga koncerta, koji je pohodilo tek toliko ljudi da niti pregrađeni (i to zasigurno još kojih metar-dva prema pozornici) veliki pogon ne bude zavidno popunjen. Nema dvojbe da bi uz ovakav broj nazočnih atmosfera u malome pogonu bila znatno bolja, ali izbor je vjerojatno ovisio i o produkcijskim zahtjevima benda samog kao i o nadama organizatora da će štogod gostiju nahrupiti i u zadnji čas. Ali, kako se posljednjih godina pokazalo u nekoliko navrata, zagrebačka publika kao da se odvikla od britanskih dječaka s gitarama, koji kod nas ionako dolaze rjeđe i, ruku na srce često i opravdano, s hipotekom britanske imperijalne bahatosti te, a ovo potpuno neopravdano, svojega mekuštva. The Cribs nipošto nisu ni jedno ni drugo, o čemu ću nešto više napisati i malo poslije, ali ono najvažnije jest da su zapravo prilično dobar, a vrlo često i odličan bend. Naveden autoput od The Libertines do Arctic Monkeys svakako može pružiti precizne koordinate položaja bendovog zvuka, no tom spoju štakorsko-mačorskog rokenrola i klasičnih britanskih melodija za umrijeti pridodaju i krhotine eksplozije američke nezavisne scene s prijelaza osamdesetih u devedesete godine, sve skupa kanalizirajući u prštave, vrckave i efektne trominutne guitar-pop pjesme.

Takvih je u sinoćnjih sitno više od sat vremena programa stalo neznatno manje od dvadeset, koje su Cribsi potpuno ravnomjerno povukli sa svih svojih dosadašnjih studijskih albuma, uz logičan naglasak na vrlo dobrome ovogodišnjem "In The Belly Of The Brazen Bull", njihovoj već petoj ploči, koja već i samim postojanjem, a kamoli uvjerljivom muzikom koju sadrži, čvrsto svjedoči o tome kako ovo nikad nisu bili nahajpani oportunisti, nego od samog starta bend sa svojim jasnim ja. Istureni blizanci Gary i Ryan - mlađi braco Ross lupa po bubnjevima, nekad šarmantno brzajući, da bi se onda u sljedećem trenutku kao skamenio pa počeo kasniti za braćom - glavne vokalne dionice između sebe su podijelili potpuno bratski, pri čemu pjesme donekle i žanrovski prate vizualnu razliku nabrijanoga gitarističkog pankera Ryana i opuštenoga indie zgužvanca Garyja na basu. Međutim, razlike su to koje sam zapravo čuo refleksno, iz memorije redovitog slušanja njihovih albuma, jer su uživo sve pjesme, od teen-romantike "You Were Always The One" do zrelijeg bučanja "Back To The Bolthole" - ili, koncertnim rasporedom, od uvodnoga aktualnog singla "Come On, Be A No-One" (nakon što je bend na stejdž izišao praćen instrumentalnom podlogom "God Gave Rock & Roll To You" grupe Kiss) do odjavne "City Of Bugs" - bile usustavljene u paket ugodnog podsjećanja na riff-roll post-studentskog dangubljenja, kojem je predah pružila tek iz publike zatražena baladica "It Was Only Love".

Ne samo ispunivši tu želju, Cribsi su se pokazali kao srdačni momci kojima pozornica pruža izvrsnu priliku za otpuštanje ventila inače suzdržanih osobnosti, te koji su još uvijek svjesni privilegija koje dobivaju mogućnostima sviranja na mjestima tisućama kilometara udaljenima od njihova doma. Od benda koji na domaćem terenu svira i pred par tisuća fanova svojevrsna bi se indisponiranost zbog 80-postotno manjeg posjeta možda i smjela očekivati (iako ne i prihvatiti!), ali sinoć je bila zamijenjena tek možda uigranim odrađivanjem planiranog - koje se prvenstveno odrazilo na set listu bez većih iznenađenja, iako sam se potajno nadao obradi "Bastards Of Young", ne i na pošten odnos prema materijalu - ali i prijaznim obraćanjem publici, finom i prilično fino naglašenom pohvalom predgrupi Vlasti Popić (standardno odličan set, zbog vrlo ranog početka odsviran pred niti tridesetak ljudi, što je šteta) te trikovima poput ubacivanja Zagreba na mjesto drugih toponima u tekstovima. Posljednja četvrtina koncerta, tamo kada se nakon "Another Number" projiciran na platno svojim dobroćudnim licem i hipnotizirajućim spoken-wordom u klubu pojavio i Lee Ranaldo, dotadašnje je povremeno ispadanje iz pobjedničkog ritma nadoknadila nizom punokrvnih hitova, od kojih je još uvijek najveći sindikalna himna scenskih radnika "Hey Scenesters!".

Spekulacije oko toga bi li se bend vratio na bis da ga je zvalo više od onih ionako sramežljivih pedesetak preostalih koje nije obeshrabrila ni muzika puštena s razglasa već spada u sferu čaranja, za razliku od prilične uvjerenosti kojom mogu tvrditi da bi klub bio možda i dupkom pun da Johnny Marr lani nije odbio produljiti svoje članstvo u bendu. Isti taj Johnny bolje pjesme od onih koje je zajedno s Cribsima snimio na "Ignore The Ignorant" - a čija mi je "We Share The Same Skies" sinoć najljepše sjela - nije svirao još otkako se onomad davno bio posvadio s Morrisseyjem. The Cribs su i sinoć većinom svojeg nastupa pokazali da su takvu legendu zaslužili imati kao dio ekipe, ali i da im ona uopće nije nužna. Set lista: Come On, Be A No-One - Our Bovine Public - I'm A Realist - We Share The Same Skies - Glitters Like Gold - Jaded Youth - It Was Only Love - You Were Always The One - The Lights Went Out - Back To The Bolthole - Mirror Kissers - We Were Aborted - Anna - Another Number - Be Safe - Hey Scenesters! - Men's Needs - City Of Bugs